Slike koje lete glavom sastanu se u groznoj misli koja zapeče najjače – "koliko nisko mogu pasti?!" Pregrizao je ponos, izašao na ulicu i na korak od sebe postavio kartonsku kutiju. Za kovanice, milodare, za "užicani” novac! Unatoč dvjema diplomama koje ima. – Moram. Nemam što jesti – odmah se u ispovijesti za Večernji list opravdava 37-godišnji Ivica Galić ekonomist i informatičar koji u Tkalčićevu ulicu u Zagrebu već deveti dan dolazi točno u deset sati.

Ruke grčevito drže samo njemu razumljiv natpis – "Molim pomoć. Potrebno mi je deset tisuća kuna da popravim svoj svemirski brod i odem kući. A u međuvremenu moram prehraniti sebe i djevojku... Radio bih ja, ali nitko neće zaposliti vanzemaljca..." Zbog ispisane poruke zazvoni pokoja kovanica u kartonskoj kutiji. Ali, nitko ne pita ništa... – U devet dana koliko stojim ovdje policija me pokupila već dva puta. Kaznili su me, iako je nešto niže od mene stajao neki drugi čovjek koji je pjevao. Policajac me vodio i rekao – ti ne pjevaš, on pjeva – prepričava Ivica.

Teška srca priznat će – izlazak na cestu bio je moj posljednji izlaz. Dugovi se gomilaju, čini mu se iz sata u sat, a račun za struju, kao ni ostale režijske troškove više nikako ne može plaćati. – Drugog izlaza nije bilo – priča tiho, odjeven u najbolju i najtopliju odjeću koju ima. Priznaje, o prošlosti često razmišlja, a diplome koje još čuva u nenamještenom stanu više mu ne znače ništa. Srednju školu završio je u Americi, tamo preko bare upisao je i završio fakultet informatike, a po povratku u Zagreb i Ekonomski fakultet.

– U Plivi sam radio godinama najprije u odjelu informatike, nakon čega sam prešao u odjel financija. Ubrzo nakon promjena u firmi ja sam dobio otkaz. Sreću sam onda pronašao radeći u Ericssonu, a onda je nastupila kriza. Od tada za mene nema posla – prepričava. Nešto novca uspio je zaraditi radeći na crno, ali stalnog posla i sigurnih primanja za njega nema. I ovog je vikenda Galić ponovno samo korak ispred sebe stavio kartonsku kutiju za milodare i promrzlim prstima uhvatio svoj natpis. Na starom mjestu, u blizini stuba koje vode na tržnicu Dolac.

– Opet mi je prišao policajac i tražio osobnu. Zamolio me da se udaljim s mjesta gdje prosim, a kada sam mu objasnio zašto sam tu i da ne mogu otići, rekao je da će me privesti – kaže. Ipak, od trećeg privođenja nije bilo ništa, policajac je odustao... Hoće li odustati baš svaki put, jer Galić poručuje – u Tkalčićevu će i dalje nastaviti dolaziti barem dok se ne snađe drukčije. – Naravno da želim raditi. Radio bih bilo što, sposoban sam i mogu, ali posao ne mogu pronaći. Ono što sam i obavljao na crno trajalo je kratko i nije me spasilo – priča Ivica Galić.

– Nisam jadnik i bijednik. Ovo što radim je privremeno rješenje koje će potrajati dok se ne snađem. Nisam pronašao bolje rješenje – kaže Ivica Galić. Jasno mu je da posuđivati novac više ne može jer u trenutačnoj situaciji u kojoj se nalazi uopće ne može jamčiti kada će ga i hoće li ga vratiti.