Zamisli tragedije: prohodaš s nogometašem, a završiš s konobarom. U tu jednu rečenicu sublimirala je životnu priču nogometaša (silom prilika, ne hirom), prekvalificiranog u konobara, splitska starleta. Najbolniji dio, viđen očima pretendentice na unosnu udaju, nije u tome što mladić u punoj sportskoj snazi nije ostvario svoje realne ambicije na travnjaku, niti Hrvatsku nogometnu ligu vinuo u nebesa i proslavio domovinu.

Taj sportski dio minoran je; sport je u očima djevojke koju smo citirali nebitan sam po sebi; njezin pristup nije larpurlartistički, lokalpatriotski ili domoljubljiv, on je praktičan. Sport je sredstvo za ostvarivanje udobna i materijalno sigurna života, koji je u slučaju protagonista priče “Od gola do šanka” objavljene u našem listu, spao na mizernu plaću radnika u ugostiteljstvu. Umjesto godišnjih ugovora da ti pamet stane i premija nakon dobivenih utakmica, ostade samo radnička plaća i napojnica. Snovi nedosanjani, djevojke nikad ljubljene...

- Zgodan je momak - olakotnu okolnost u tužnoj priči ipak je našla ucviljena wannabe-sponzoruša, fenomen koji postoji valjda otkad je nogometa, a ekspanziju je doživio u vrijeme Domovinskog rata, i postao brend o kojem je sjajan, autentičan roman s beogradskih ulica napisala Maša Rebić.

Dakako, puno drukčije nije bilo ni kod nas... No, čini se da je rečeno zanimanje “sponzoruša”, posljedično, u krizi kao nikad do sad. Skoro kao nogomet u Hrvata! Nogometaši su zbog recesije postali sve manje tražena roba, njihova je vrijednost u kontekstu simbola udobna života i materijalne sigurnosti devalvirala, a golman-konobar Marko Mihaljević Dido postao je tužnim junakom tog trenda. Kako je krenulo, možda inženjeri opet, kao u stara vremena, dobiju na cijeni... Zašto ne, i zgodni konobari? Šalu na stranu, zbilja je jasna čak i slabo upućenima u nogomet: zbog neisplate plaća deset, odnosno sedam mjeseci, štrajkali su nogometaši prvoligaša Šibenika i Karlovca, dok već dulje vrijeme “stenju” i nogometni klubovi Varaždin, Osijek i Rijeka.

Iako će prosječnom građaninu Lijepe naše aktualna plaća profesionalnih igrača u NK Hajduk od 30 tisuća eura godišnje, pa do maksimalne u visini od 300 tisuća eura na godinu zazvučati kao science fiction (“pa toliko nema ni ministar”!), upućeni tvrde da su cifre od kojih još uvijek mnoge glava boli i te kako doživjele sunovrat, te da isplata “uredno” kasni po tri mjeseca. Milijun eura godišnje koliko imaju neki nogometaši Dinama također je “ništa” prema onome što su zarađivali nekoć.

- To je plaća koju neki vani dobiju za jedan dan - na moje zaprepaštenje, ozbiljna lica, izgovorio je Slaven Alfirević, hodajuća nogometna enciklopedija pri "Slobodnoj Dalmaciji". Zanimljivo sociološko istraživanje koje bi prisnažilo teoriju o sretnim vezama među “potplaćenim” nogometašima Hajduka ili onim manje sretnim, neisplaćenim igračima Šibenika, recimo, trebalo bi - da bi bilo vjerodostojno - dakako, napraviti na uzorku ipak nešto većem od dvadesetak igrača, koliko čini svaki nogometni tim.

No, da će “lovice” na dobrostojeće nogometaše morati naći drugu lovinu postaje prilično izvjesno... Da ne bi ispalo da u ovom komentaru, međutim, napadamo samo pripadnice ženskog roda, koje ionako muškarci rado nazovu “materijalistkinjama”, valja reći da u spomenutim, novonastalim okolnostima nogometne recesije i muškarci moraju smanjiti kriterije: eto prilike i za djevojke bez titule Miss! Jer, ono što muškarci u dobro plaćenu nogometu ženi mogu ponuditi jest novac, a zauzvrat žele ljepotu. Ako je, kako ljudi vole zlobno primijetiti, “ona s njim zbog novca”, on je s njom zbog ljepote, pa su kvit.

Doda li se tomu karakterna sljubljivost i kaplja kemije, recept je nepogrešiv... Naposljetku, evo najnovijeg primjera da ljubav može pobijediti nogometnu recesiju. Novoizabrana Kraljica Dalmacije (titula misice, nap.a.) je studentica Valentina Miletić, djevojka igrača talijanskog kluba Cesene, Marka Livaje. Jer, ako niste znali, i talijanski nogomet u velikoj je krizi!

Slobodna dalmacija