Tag: sestre čuljak

30.06.2019 14:27    Crna kronika   ​Preminuo Drago Ćavar, lovac koji je spasio sestre Čuljak U 80. godini života nakon kraće bolesti preminuo je Drago Ćavar – Macugić, Širokobriježanin koji je naširoko poznat po spašavanju sestara Čuljak iz duboke jame u snijegu i ledu u siječnju 1985. godine.Dragu Ćavara – Macugića tada su u Večernjem listu nazvali “lovcem iz bajke”.
22.08.2018 17:03    Novosti   NAKON 33 GODINE Draženka Čuljak: Silazak u jamu za mene je na neki način pobjeda Boravak na mjestu gdje smo prije 33 godine sestra i ja provele sedam dana na temperaturama ispod -27 Celzijevih stupnjeva vratio je brojne uspomene.
03.07.2018 19:11    Novosti   ​Na SFF-u film o sestrama Čuljak Dokumentarni film “Sestre” širokobriješkog redatelja Zdenka Jurilja na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu (SFF) imat će svjetsku premijeru u natjecateljskom programu dokumentarnog filma 2018. godine.
19.05.2018 19:59    Novosti   Sestre Čuljak: ''Da nećemo plakati nad svojom sudbinom, odlučile smo na Šimin 18. rođendan'' Sestre Čuljak, Šima i Draženka, ovogodišnje su dobitnice nagrade Večernjakov pečat u kategoriji “Ponos BiH”. Draženka je po nagradu stigla čak iz daleke Kanade, gdje danas živi, a ovo priznanje ju je još jednom vratilo u tu kobnu 1985. godinu kada su ona i njezina sestra upale u jamu duboku desetak metara iznad Širokog Brijega te preživjele sedam dana na temperaturi od minus 27 Celzijevih stupnjeva bez hrane i vode, odjevene samo u traper-jaknu i traperice, piše Večernji list BiH. Veliko priznanje Priča je ovo koja je potresla tadašnju Jugoslaviju, a ni danas nikome nije jasno je li riječ o čudu, sreći ili pukoj slučajnosti. Nagrada koju je dobila od Večernjeg lista Draženki, kaže, znači jako mnogo te joj je pokazala kako se vrijedilo boriti i nastaviti s normalnim životom. "Ovo je priznanje i meni i sestri što smo se između zatvaranja u kuću i života u invalidskim kolicima na Bogodolu (ipak je to bila 1985. kada se invalide zatvaralo u kuću i na neki način ih se sramilo) i borbe za normalan život ispunjen prijateljstvima, smijehom, sportom... odlučile za ovo drugo", priča nam Draženka dan nakon manifestacije Večernjakov pečat, još uvijek pod dojmom dodjele nagrade. Prisjetila se i prijelomnog trenutka kada je sebi rekla da neće plakati zbog sudbine koja ju je zadesila, a isto joj je savjetovala i sestra. Bilo je to nekih mjesec dana nakon nesreće. Još uvijek su obje bile u VMA bolnici u Beogradu. Taj dan Šimi je bio 18. rođendan i došle su ju posjetiti školske prijateljice. Draženka je sve to promatrala sa strane. Donijele su joj darove, cvijeće i nekako sa strahom prilazile bolesničkom krevetu. Onda je Šima počela plakati. Plakale su i one. Više od sat vremena druženja prošao je u poprilično tmurnom ozračju. Kada su otišle, Draženka je Šimu upitala zašto je plakala. Šimin odgovor je bio: “Od sreće što su tu i što sam ih vidjela”. Onda ju je Draženka upitala zašto plače od sreće. “Kad si sretan, trebaš se smijati”, kazala joj je. "Taj trenutak, odnosno taj dan, bio je prijelomni, tada smo odlučile naučiti živjeti s onim što nam se dogodilo i radovati se svakom novom danu, izazovima s kojima smo se suočavale i koje smo uspješno svladavale", kaže Draženka. U vraćanju u normalan život puno im je pomogla i jedna liječnica u Beogradu, koja ih je na neki način tjerala da izlaze iz bolnice, idu s društvom u kafić, da nemaju vremena za razmišljati o tome što im se dogodilo i kako će dalje. Tako je nekako to i prošlo, najprije u Beogradu, a onda i u Mostaru. Kad su se vratile, nastavile su se družiti sa starim prijateljima koji su ih prihvatili kao najnormalnije. Iako je od tada prošlo više od trideset godina, Draženka ne može zaboraviti što su za nju i njezinu sestru tada napravili mediji. "Da nije bilo njih, za nas se ne bi čulo. Mislile bismo da smo same na svijetu. Mediji su bili ti koji su pomogli da dobijemo tisuće pisama podrške i baš zato ova nagrada Večernjeg lista ima posebno značenje za mene, jer to je priznanje koje smo dobile od medija, koji nas ni danas nisu zaboravili i koji pomažu da naša priča i dalje živi", kaže Draženka. Dodaje kako je uloga medija velika jer kroz njihov primjer može pokazati drugim ljudima koji možda imaju sličan problem, ili su iz nekog drugog načina upali u beznađe, da se sve može kad se hoće. "Najvažnije je sebi reći da nešto možeš", ističe Draženka. Ona je ovom prilikom još jednom zahvalila redakciji Večernjeg lista na nominaciji za ovu nagradu, a potom i žiriju koji je odlučio da između toliko ljudi baš ona i njezina sestra dobiju ovu nagradu. "Iskoristila bih ovu priliku da još jednom, u svoje i sestrino ime, zahvalim našim dragim lovcima koji su nas spasili te kobne 1985. godine, našoj majci koja se nije predavala i koja je kopala i rukama i nogama da nam nađe najbolju medicinsku skrb i tako nam spasi život. Zahvalila bih i svim liječnicima, medicinskim sestrama i ostalom osoblju u Mostaru i Vojno- medicinskoj akademiji u Beogradu koji su skrbili o nama, kao i svim ljudima bivše Jugoslavije koji su nam emotivno i financijski pomogli. Hvala vam svima od srca. Ovu priliku bih iskoristila i da poručim svim mladim ljudima u BiH i regiji da se nikada ne predaju, da vjeruju u bolje sutra te da ništa nije nemoguće ako vjerujete da to možete ostvariti. Uz Božju pomoć i vjeru u sebe sve je moguće, bilo gdje i bilo kada. Ja i sestra čisti smo dokaz toga", poručila je Draženka. Podsjetimo, bilo je to 6. siječnja 1985., hladan zimski dan, a snijeg je zatrpao brda oko Mostara. Dvije su se sestre oko 14 sati zaputile iz Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale autobusom ići za Mostar gdje im je radila majka Radica. Trebale su joj pomoći u čišćenju vojne stambene zgrade u Mostaru. Sudbina ih je, umjesto na stube časničkih stanova bivše JNA, odvela u duboku ledenu provaliju u koju su upale nakon što su se izgubile u snježnoj oluji. O kakvoj je provaliji riječ, najbolje govori to da se u nju ni po najljepšem vremenu čovjek ne može spustiti bez planinske opreme pa je bilo pravo čudo da su uopće preživjele pad. Nakon prvotnog šoka od pada, dezorijentirane i prestrašene, neuspješno su pokušavale izići iz jame grebući noktima po ledu. Priljubljene jedna uz drugu pokušavale su se ugrijati. Bile su slabo odjevene. Uvukle su se u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega. Legle su, Draženka je glavu stavila na Šimina koljena i obrnuto, a traper-jakne koje su nosile iskoristile su da pokriju glave. Tako su zaspale. Bila je to prva noć u jami, a dok su onako promrzle tonule u san, nisu vjerovale da će se ujutro probuditi. Zaspale su. Ta prva noć prošla im je najbrže, kako su dani odmicali, vrijeme je teklo sve sporije. Dvije sestre počele su gubiti nadu da će više ikada vidjeti oca, zagrliti majku i poljubiti brata. Drugo jutro shvatile su da moraju ostati budne kako bi imale ikakve šanse za preživljavanje. Jele su snijeg koji je upadao u jamu. Ostalih šest dana, koliko se god trudile, nisu mogle zaspati. Molile su stalno, a jedna ptica, vrabac, svako jutro bi u isto vrijeme dolazila do njih i cijeli dan im pjevala. Danima nikoga nisu čule. Dok je Draženka polako gubila nadu, Šima joj je govorila da se moli, da ih samo to može spasiti, svjesna da su daleko od ljudi, da je hladno i da ih teško netko može naći. Iscrpljene, zvale su u pomoć sedam dana bez uspjeha. Život nakon tragedije Njihove bolne povike nakon nekoliko dana čule su pastirice, no kako je tada bilo aktualno ukazanje u Međugorju, pastirice su sa strahom zadržale za sebe ta neobična dozivanja. Ni same nisu bile sigurne o čemu je riječ. Bio je sedmi dan od kobnog koraka koji je sestre odveo u jamu. Na izmaku snaga molile su se kada je Draženka čula lavež pasa. Ni sama nije bila sigurna je li to stvarnost ili halucinacija. Ali, zadnjim atomima snage uspjela je povikati: “Upomoć”. Baš taj povik bio je spasonosan. Bila je nedjelja, 13. siječnja, Drago, Krešo i Rade Ćavar krenuli su u lov. Kad su se primakli jami, ponovno su začuli dozivanje u pomoć. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli. Mrak se spuštao i lovci su krenuli do prvih kuća. Kada su ispričali što im se dogodilo te kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje. Sad je to već bilo puno tiše jer su Šima i Draženka bile na izmaku snaga. "Primaknuo sam se jami i pitao tko su. Rekle su mi da su iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, pomislio sam, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo", prisjeća se Drago Ćavar te hladne siječanjske noći. Kad se spustio još malo, nije vidio nikakve tragove – nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu tjedan dana. "Mislio sam da se tu netko spustio s druge strane i da me sad “zafrkava”, da su to drugi lovci iz moje skupine koji tad nisu bili sa mnom i da su se spremili sutra me zadirkivati kako su me djeca “vitlala” sat vremena", kaže Ćavar. Ali kad su mu nabrojile neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je po pomoć i užad, spustio konopce u provaliju. Prvi se k sestrama Čuljak spustio Drago i vidio prizor koji nikada neće zaboraviti. Na stijeni su nepomično ležala dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu. Majka je bila prva koju su vidjele u bolnici, još nesvjesne svog zdravstvenog stanja i činjenice da im, unatoč tome što više nisu u ledenoj jami, život visi na koncu. Naime, iz Širokog Brijega hitno su prevezene u bolnicu u Mostaru u kojoj su im tadašnji liječnici davali male šanse za preživljavanje. Njihovoj majci Radici tada su liječnici u Mostaru rekli da nema tih liječnika koji joj mogu spasiti djecu. Zahvaljujući njezinoj upornosti, stigle su do VMA. Šima je već imala visoku temperaturu i upalu pluća. Bila je klinički mrtva dok su joj amputirali promrzle noge. Draženki su noge amputirali kasnije, kao mjere prevencije da ne bi došla u stanje u kojem je bila Šima jer ni liječnici nisu znali što raditi. Nikada se ranije nisu susretali s ovakvim slučajevima. Na sreću, liječenje je prošlo uspješno i danas su obje žive, zdrave i uspješne žene koje žive u Kanadi, bave se sportom, imaju obitelj. Zbog svega proživljenog i uloge koju su lovci imali u životu ovih žene, ostali su u kontaktu, redovito se čuju, a svaki put, kad sestre dođu u Hercegovinu, obvezno i vide. Tako je bilo i ovoga puta. Draženka se u srijedu večer susrela s lovcima u Širokom Brijegu. Ti susreti su uvijek emotivni jer sjećanja počnu navirati i suze je teško zaustaviti. Premda bile i radosnice...
14.02.2018 16:57    Novosti   Sestre Čuljak: Nismo imale noćne more zbog dana provedenih u ledenoj jami reživjeti sedam dana i osam noći u ledenoj jami, na temperaturi od minus 27 Celzijevih stupnjeva bez hrane i vode, odjeven u traper-jaknu i traperice danas zvuči jednako nemoguće kao i davne 1985., kada je jedan takav slučaj uzdrmao cijelu Jugoslaviju. Bilo je to 6. siječnja 1985. godine, hladan zimski dan, a snijeg je zatrpao brda oko Mostara, piše Večernji list BiH. Čule ih pastirice Sestre Čuljak, tada 18-godišnja Šima i godinu mlađa Draženka, učenice Ekonomske škole odnosno Gimnazije “Veljko Vlahović” u Mostaru, oko 14 sati zaputile su se iz Bogodola, planinskog sela 20-ak kilometara od Mostara, prema Širokom Brijegu, odakle su planirale ići za Mostar, gdje im je radila majka Radica. Trebale su joj pomoći u čišćenju vojne stambene zgrade u Mostaru. Sudbina ih je, umjesto na stube časničkih stanova bivše JNA, odvela u provaliju duboku desetak metara, u koju su upale nakon što su se izgubile u snježnoj oluji. O kakvoj se provaliji radi, najbolje govori činjenica kako se u nju ni po najljepšem vremenu čovjek ne može spustiti bez planinske opreme te je bilo pravo čudo da su uopće preživjele pad. Nakon prvotnog šoka od pada, dezorijentirane i prestrašene, neuspješno su pokušavale izići iz jame grebući noktima po ledu. Priljubljene jedna uz drugu pokušavale su se ugrijati. Bile su odjevene samo u traperice i traper-jakne, a temperatura je bila debelo ispod nule. Držale su jedna drugu budnom kako bi imale što više šanse za preživljavanje. Pokušale su se pokriti stranicama knjiga, ali groznica im je tresla tijelo, jedinu utjehu nalazile su u molitvi. Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma. Bilo je strašno. Iscrpljene, zvale su u pomoć sedam dana bezuspješno. Njihove bolne povike nakon nekoliko dana čule su pastirice, no kako je tada bilo aktualno ukazanje u Međugorju, pastirice su sa strahom zadržale za sebe ta neobična dozivanja. Sedmog dana prijepodne lovci Drago, Krešo i Rade Ćavar također su začuli dozivanje u pomoć. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli. Mrak se spuštao i lovci su krenuli do prvih kuća. Kada su ispričali što im se dogodilo te kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje. Sad je to već bilo puno tiše, jer su Šima i Draženka bile na izmaku snaga. "Primaknuo sam se jami i pitao tko su. Rekle su mi da su dvije sestre iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo", prisjeća se Drago Ćavar te hladne siječanjske noći. Ipak, spustio se još malo i nije vidio nikakve tragove - nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu tjedan dana. "Mislio sam da se tu netko spustio s druge strane i da me sad “zafrkava”, da su to drugi lovci iz moje skupine koji tad nisu bili sa mnom te da su se spremili sutra me “zafrkavati” o tome kako su me djeca “vitlala” sat vremena", priča Ćavar. Ali kad su mu nabrojale neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je u prvu kuću i ispričao sve. Radin otac mu je rekao: “Ne budi lud, što će biti dolje”. Žene su u četvrtak čule njih kako su jaukale, ali nisu povjerovale da je to to. Ali, Radina majka im je dala užad i bila uporna da se vrate ponovno. "Otišli smo tamo i rekao sam: “Ako se odazovu, ići ćemo dolje. Ako se ne odazovu, netko nas je ‘vitlao”’, kazao je. I odazvale su se. Spustili su konopce u provaliju i izvukli dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu. Dok su se njih dvije, preživljavajući pravu dramu borile za život, otac i majka nisu ni slutili što im se događa s djecom. Kako su tada telefoni bili rijetkost, otac je mislio kako su Šima i Draženka kod majke u Mostaru, a ona je mislila da nitko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće. "Majka je bila prva koju smo vidjele u bolnici", prisjeća se Draženka, koja danas, kao i njezina sestra Šima, živi u Kanadi, prizora od prije trideset i tri godine. Iz Širokog Brijega su hitno prevezene u bolnicu u Mostaru, gdje su im tadašnji liječnici davali male šanse za preživljavanje. Spas u VMA "Sjećam se da su tada majci rekli kako nema tih liječnika ni u Houstonu ni Chicagu koji nas mogu spasiti. No, ona je bila uporna. Nekako vjerujem kako je, uz Draginu, koji je čuo naše dozivanje, upravo njezina uloga bila ključna u spašavanju naših života. Onako izbezumljena kucala je na sva moguća vrata i nekako je uspjela. Dobile smo priliku liječenja na VMA u Beogradu. Tu nam je pružena najbolja liječnička njega", kaže Draženka u telefonskom razgovoru za Večernjak. Dobili smo ju u rano jutro dok se spremala za posao u dalekom Torontu te je odmah pristala ispričati sve što nas zanima. Ističe kako nije sigurna bismo li danas razgovarale da su ostale u bolnici Mostaru. "Kad smo došle na VMA, Šima je već imala visoku temperaturu i upalu pluća. Kad joj je rađena amputacija, bila je u kliničkoj smrti. Ni liječnici na VMA nisu znali što raditi jer se nikada nisu sreli s nečim takvim. I za njih je sve to bilo jedno novo iskustvo. Sve su naše tretmane snimali, pratili. Bio je to konzorcij liječnika koji je bdio nad nama", navodi Draženka. Vraćajući se na ključnu ulogu njezine majke, ističe kako je upravo ona ta koja je morala donijeti odluku da im se amputiraju noge. "Rekli su joj da je to jedini način da ostanemo žive. Bila je to teška odluka. Nije u to vrijeme, kao ni mi, znala da postoje proteze i da se s ovakvom vrstom invaliditeta može živjeti sasvim normalno jer nismo ni poznavale nikog tko je imao takav problem", navodi Draženka. O tome koliko joj je teško bilo donijeti tu odluku, više puta je govorila i njihova majka Radica Čuljak. "Kada sam ih tad vidjela, mislila sam da nikad neće biti normalne. Bile su potpuno crne, cijelo tijelo, glava, sve... Ne znam samo kakvi su im zubi bili...", opisala je Radica prvi susret s kćerima. Odmah ih se pokušavalo premjestiti na VMA u Beograd. Radičini prijatelji iz Aluminijskog kombinata dogovorili su i helikopter. Angažirao se u Beogradu i dr. Izidor Papo iz Mostara. "Kad smo došli u Beograd, rekao mi je: “Ne boj se ti ništa, moja Hercegovko, sve ćemo mi to riješiti”. Eh, drugi dan sam morala potpisati kako pristajem na operaciju u kojoj će im noge biti amputirane, a nisam htjela. Tko će potpisati da moja djeca nemaju nogu, ja to ne mogu. Mislila da sam da ni one to neće prihvatiti. Evo, prihvaćam ja, ali kako će one prihvatiti kad se probude i kad vide da ih nema pola", prisjeća se. Ali onda je Radicu posavjetovao jedan liječnik. Rekao joj je da je i njegov brat za vrijeme onog rata ostao bez nogu, da se noge mogu napraviti... Kazao je da je bolje da žive i tako nego da su u grobu i da ih nikada ne vidi. Radica je samo mislila kako će one to sve podnijeti. Ružan je bio osjećaj kad su se probudile iz narkoze, ali... "Pomiriš se s time. Što je , tu je. Ljudi se sa svime pomire. Kad je to sve prošlo, kad su se probudile, u sobu su im doveli jednog crnca, vojnog pilota iz Angole. Imao je jednu crnu nogu, jednu bijelu", protezu. Doveli su ga kako bi one vidjele da života ima, da se ne razočaraju. On je pred njima plesao, skakao..., sve kako bi i one vidjele da će jednog dana tako moći raditi. Tako je i bilo", kaže njihova majka. Šima (1967.) i Draženka (1968.) nikad nisu gubile volju, a pozitivan i veseo duh ih je pratio od samog trenutka izvlačenja iz jame. "Dok smo ih vozili u vozilu Hitne pomoći u Mostar, tiho je svirala glazba, čini mi se pjesme Lepe Brene. U onakvoj muci, promrzle, jedna od njih je kazala da se glazba pusti malo glasnije jer je dugo nisu slušale", prisjetio se Drago, koji je i danas redovito u kontaktu sa sestrama, a u Kanadu će, kaže, otići kad Draženka bude ženila sina. Ako to doživi, sa smijehom nam kaže Drago. A posljednji put sestre Čuljak i njihov spasilac susreli su se prije nešto više od dvije godine odnosno na tridesetu godišnjicu nesreće. Drago je tada odveo Šimu i Draženku do jame u koju su upale. "Bio je to prvi put poslije te kobne večeri 1985. da smo došle tu. Ja sam sve ove godine imala želju doći, vidjeti gdje je to, koliko je duboko..., ali sama nisam znala put, kao ni moja majka. Tako se te 2015., kad smo bile u BiH, nekako posložilo da nas Drago odvede do tog mjesta. Bilo je to prelijepo iskustvo puno emocija", nastavlja nam priču danas pedesetogodišnja Draženka. Dodaje kako ju je u jednom trenutku Drago pitao treba li ju nositi, baš kao i tog 6. siječnja 1985., kada ju je iz jame do auta, onako promrzlu, nosio u naručju. Naime, kako i Šima i Draženka na objema nogama imaju proteze, Drago je mislio kako će im se biti problem popeti do jame. "Ma nije bilo šanse da me nosi, pa njemu je tada bilo 78 godina, ali sam mu dopustila da me onako simbolično spusti s jedne stijene", prepričava ovaj događaj Draženka koja se već godinama aktivno bavi sportom. Netko tko ne zna njezinu životnu priču nikada ne bi primijetio kako je ona osoba s invaliditetom. Naime, redovito ide u teretanu, i to na treninge cross-fita, rekreativno se bavi nordijskim skijanjem, profesionalno trenira veslanje te je 2013. na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade. Obje sestre rado rone, plešu, a Šima je zaljubljena u vožnju motorom. Normalan život "Živimo sasvim normalnim životom. Šima je sklonija malo mirnijem životu i sportovima poput jedrenja, dok su meni draži oni ekstremniji", sa smijehom nam nastavlja priču Draženka o tome kako danas, 33 godine nakon nesreće, žive sestre Čuljak. Nekoliko godina prije rata Šima je se s mužem odselila u Kanadu, a tijekom rata pozvala je i Draženku koja joj se doselila sa sinom. "Ove godine slavim 50. rođendan, moj sin 30., te nam je 25 godina kako živimo u Kanadi. Tim povodom po prvi put nam u posjet dolaze mama i brat. Ovo će za nas biti odlična godina", naglašava Draženka, koja od samog dolaska u Kanadu radi u jednoj automobilskoj tvrtki kao računalna tehničarka, dok je Šima zaposlena u jednoj dobrotvornoj organizaciji. Na pitanje vraćaju li im se često slike tih kobnih dana iz jame, Draženka kaže kako su one stalno prisutne, jednako kao i misao da su tog dana kada su ih lovci izvukli iz jame dobile drugu priliku za život. "Misli i slike su tu stalno, no, nikada ni ja ni sestra nismo imale noćne more zbog toga. Bez obzira na to što je bilo tragično i što smo izgubile noge, to gledam s vedrije strane, da smo se spasile i nastavile živjeti jedan sasvim normalan život. Što bi bilo da nas nitko nije našao? Danas imam 50 godina, tada sam imala 16 i pol i sad s pravom mogu reći, jer sam preživjela sve te godine kao invalid, da mi je život bio super. Život je ono što sam napraviš, ne ovo što ti se dogodi. Neizmjerno sam zahvalna što su lovci bili tu, čuli nas, spasili i što smo dobili priliku živjeti ovaj život te što se on nije prekinuo s tih 16 godina", pozitivna je Draženka, koju je ova nesreća dodatno zbližila sa sestrom. "Nitko ne može razumjeti nekoga kao nas dvije jedna drugu. Ti dani i noći u jami, mjeseci u bolnici te povratak u sredinu u kojoj smo rođene vezali su nas na jednoj drukčijoj, puno dubljoj razini", zaključila je Draženka. Sudbina sestara Čuljak podigla je čitavu Jugoslaviju na noge, mnogo novca je pristizalo na žiroračun Crvenog križa za pomoć. Od dijela tog novca izgrađena je i kuća u kojoj i danas živi njihova majka. Želja im je bila osnovati i zakladu, no do toga nikada nije došlo. Kanadska televizija prije petnaestak godina napravila je kratki prilog o životu sestara Čuljak u kojem se prikazuje njihova svakodnevica. Cilj priloga je bio prikazati kako, unatoč tome što su osobe s invaliditetom, žive sasvim normalan život odlazeći na ples, ronjenje... O sudbini sestara Čuljak trenutačno se snima film u Hercegovini.