Tag: rat

10.10.2018 18:09    Zanimljivosti   ​Milijarde dolara ulaže se u novo moćno oružje koje bi moglo uništiti svijet. Četiri ekipe znanstvenika iz SAD-a rade na stvaranju genetski modificiranog virusa koji bi trebalo mijenjati DNK biljaka i strahuje se da je to novo moćno oružje. Europski znanstvenici upozoravaju da bi uporaba insekata koji bi bili prenositelji modificiranih virusa mogla ozbiljno potkopati dosadašnji praksu i pravila koja su omogućavala da očuvamo svijet od destruktivne upotrebe biološkog oružja već više od 60 godina.
04.10.2018 19:08    Zanimljivosti   Zbog Međugorja i rata ljubuški Amerikanac ostavio je studij stomatologije i postao svećenik U Međugorju je nedavno boravio svećenik u neobičnom bijelom habitu kakav se kod nas rijetko viđa. Iako Amerikanac, dobro govori hrvatski jezik. Zove se vlč. Charbel Richard Grbavac i ispričao je svoju zanimljivu priču.
21.09.2018 09:11    Politika   ​Ashdown: Kad bismo htjeli vratiti rat u BiH, radili bi to upravo na ovaj način U Bosni je sve gore i gore, a Europska Unija samo sliježe ramenima. Izgubili smo snagu volje, upozorio je bivši Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.
11.09.2018 17:32    Zanimljivosti   ​Milijarderi grade bunkere u slučaju nuklearnog rata Najmanje sedam milijardera iz Silicijske doline već dvije godine investira u bunkere na Novom Zelandu u slučaju apokalipse. U strahu nuklearnog rata, pandemije ili nekih velikih nemira, odlučili su pobjeći iz SAD-a i sagraditi svoje skrovište na tom udaljenom otoku.
09.09.2018 16:42    Novosti   Konjičanin Anis podigao spomen-kapiju ubijenim dječacima Petru i Pavlu Bosanski, bošnjački, srpski, hrvatski, pravoslavni, katolički, muslimanski najvažnije su riječi -prefiksi u jeziku bh. građana. One određuju gdje tko pripada, gdje je kome mjesto, kako da se ponaša, razmišlja. Na svu sreću ima izuzetaka, rijetki su i stoga toliko dragocjeni. Anis Kosovac, građanin Konjica koji zna da je svaka žrtva – žrtva, bez obzira na naciju, vjeru ili nevjeru, odlučio je svojim malim sugrađanima Srbima, ubijenim 1992. godine, podići spomen-kapiju na ulazu u groblje. Čin je to običnog građanina koji je svojom zadudžbinom zauvijek zacementirao sjećanje na nevine žrtve koje su to postale samo zbog imena, samo zato što su bili Srbi u Konjicu. Priču o Petru i Pavlu iz zaborava je otrgao Dragan Bursać tekstom “Treće streljanje dječaka Petra iz Konjica” zbog kojeg je dobio nagradu European Press Prize 2018. u kategoriji “Mišljenje”. Podsjećamo, u srpnju 1992. godine šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne sigurnosti Konjic odveli su tri člana ove obitelji Golubović iz stana i strijeljala. Supružnici Đuro, Vlasta i petogodišnji Pavle ubijeni su odmah, a sedmogodišnji Petar je ubijen naknadno. Za ubojstvo obitelji Golubović pred Općinskim sudom u Mostaru osuđen je Miralem Macić na 12 godina zatvora. Kada je izašao iz zatvora uhićen je ponovo, po novoj optužnici za ratni zločin – ubojstvo trojice civila srpske nacionalnosti. Suđenje nije dočekao jer je umro u siječnju 2012., dan prije razmatranja sudske nagodbe. Trinaest bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne obrane i Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) u Konjicu uhićno je zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.
24.08.2018 08:16    Politika   ​Izetbegović: I mi ćemo se naoružavati kao i države u regiji Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović i potpredsjednik SDA i kandidat te stranke za člana Predsjedništva BiH Šefik Džaferović na tribini održanoj večeras u Sarajevu u Domu mladih obećali su da će politika koju zastupa ta stranka nadvladati sve sile koje nasrću na BiH i završiti povijesnu misiju izgradnje europske države.
23.08.2018 19:50    Crna kronika   ​Objavljena poruka u kojoj navodni šef ISIS-a poziva na nastavak džihada Muškarac koji se predstavio kao Abu Bakr al-Bagdadi pozvao je teroriste na nastavak džihada u poruci objavljenoj u srijedu na aplikaciji za slanje poruka Telegram, prvoj poruci koja se pripisuje vođi ISIS-a u godinu dana.
15.08.2018 19:00    Novosti   ​VIDEO Pogledajte kako djecu u Srbiji uče ratovati Na Zlatiboru u Srbiji održava se desetodnevni omladinsko-patriotski kamp za djecu i mlade u dobi od 14 do 23 godine, a u organizaciji Udruženja sudionika oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Iza pomalo nedužnog naziva u stari se krije kamp za vojnu obuku djece i mladih.
13.08.2018 15:57    Politika   Amerikanci Rusima prijete ekonomskim sankcijama, a ovi uzvraćaju najavom mogućeg rata Izgleda da je na pomolu novi, možda i ne tako hladni rat. Amerika Rusiji prijeti sankcijama zbog sumnji u korištenje nervnog otrova novičoka što se Moskvi nikako ne sviđa. Budući da u ovo kapitalističko vrijeme najviše boli kad se nekoga opali po džepu, Amerikanci Rusima prijete uvođenjem upravo takvih sankcija.
10.08.2018 14:23    Novosti   BiH, zemlja koja se dijeli sjećanjem: Svađa zbog spomenika Bošku i Admiri Mnogi strahuju da sjećanja na brutalni rat u BiH ne mogu toj zemlji donijeti ništa dobro i da se na olupinama rata ne otvaraju bolje perspektive. "Ovo nikad neću zaboraviti”, govori 33-godišnja Meriam, grupi turista, a ovu priču ponovila je do sad već stotine puta. Priču o Bošku Brkiću i Admiri Ismić koji su ubijeni u svibnju 1993. Oboje su imali 25 godina i bili su zajedno još od srednje škole. Tog dana odlučili su pobjeći iz sarajevskog ratnog pakla. Admira je bila muslimanske vjeroispovijesti, dok je Boško bio pravoslavac i Srbin. Dok drži fotografiju mladih ljubavnika, Meriamin glas titra na rubu plača, no nastavlja priču o tome kako su pokušali zajedno pobjeći preko mosta na srpski teritorij dok su ih s te strane gađali snajperi bosanskih Srba. Boško je ubrzo umro pogođen mecima, no Admira je ranjena dopuzala do njegovog tijela, zagrlila ga i držeći ga u naručju, umrla nekoliko minuta kasnije. Njihova zagrljena tijela ostala su ležati na pločniku mosta, na proljetnom suncu više od tjedan dana. “Dokle god živi sjećanje na njih, njihova smrt nije uzaludna”, govori Meriam. Jasno je da su mnogi ljudi u Sarajevu, Bosni i cijeloj bivšoj Jugoslaviji, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vezani za priču o Bošku i Admiri i zasigurno ju nisu zaboravili. Za sve njih ona predstavlja nešto što je izgubljeno, ona simbolizira predratnu nevinost, vrijeme tolerancije kad trgovci nacionalizmima nisu vodili glavnu riječ, piše Foreign Policy. No, u današnjoj Bosni nije lako onima koji se sjećaju. Ova potresna priča koju pamti toliko ljudi i koja se prepričava stranim posjetiteljima, nije materijalizirana u obliku spomenika ili muzeja kojeg bi ovi stranci mogli posjetiti i vidjeti. Boško i Admira nisu dobili spomenik čak ni pored mosta na kojem su ubijeni. Neki Sarajlije smatraju da baš tako treba i biti. Zgrade i spomenici – koliko god ironično zvučalo – možda nisu uvijek najbolji način da se podsjeća na prošlost. Priča o Bošku i Admiri prvi je put dospjela u svijet zahvaljujući Kurtu Schorku, Reutersovom dopisniku iz ratnog Sarajeva, koji je objavio ovu priču nekoliko dana nakon pogibije dvoje mladih. “Boško je pao licem prema pločniku, desna ruka mu je nespretno savinuta iza njega. Admira leži pored svoje ljubavi prebacivši preko njegovih leđa lijevu ruku”, napisao je Schork 23. svibnja 1993. za Reuters. Godinu dana kasnije, priča o Bošku Brkiću i Admiri Ismić pretočena je u dokumentarni film ‘Romeo i Julija iz Sarajeva’, u koprodukciji PBS Frontline, kanadske radiotelevizije i Nacionalnog filmskog udruženja, te njemačkog WDR-a. Kao Srbinu, Bošku je bilo sve teže živjeti u Sarajevu gdje su ga počeli maltretirati zbog neprekidnih napada njegovih sunarodnjaka na grad, unatoč tomu što su srpske granate uništile i stan u kojem je Boško živio s majkom. Nakon što je dobio poziv iz policije, prestrašio se da slijedi najgore. Njegov djed nestao je tijekom Drugog svjetskog rata, pa nije želio da mu se dogodi isto. Stoga su on i Admira odlučili pobjeći na srpsku stranu. Admira je pak svojoj majci tog jutra ostavila poruku. “Draga moja mama. Izgleda da noćas definitivno napuštamo grad i bilo što da se dogodi, bit će to Božja volja. Bit će sve dobro, kao da se rat nikad nije dogodio”, napisala je u poruci. Nešto kasnije istog dana bili su mrtvi. Ni danas se ne zna tko je u njih pucao. Nakon rata, Boško i Admira pokopani su na Sarajevskom groblju, okruženi drugim žrtvama opsade i s pogledom na kafić u kojem su se i upoznali. Schork, koji je napisao ovu priču, poginuo je 2000., s kolegom u Sierra Leoneu gdje je izvještavao o brutalnom građanskom ratu. Polovica njegovog pepela, kako je i sam želio, sahranjena je pored Boška i Admire. Mediji diljem bivše Jugoslavije svake godine, u znak sjećanja na Boška i Admiru, pišu o njihovoj sudbini. Komentari čitatelja uvijek su nostalgični. ‘Bili su primjer istinske ljubavi’, napisao je jedan čitatelj Dnevnog Avaza, najprodavanije novine u BiH. Drugi u srpskom Blicu napisao je da zbog ove priče uvijek iznova plače. Bili su iskreni i nevini ljudi koje je uništio rat, piše jedan Hrvat na jednom hrvatskom portalu, dok u BIH najviše njih misli da su Boško i Admira simbol suživota u Bosni i Hercegovini.” Ali na mostu gdje su Brkić i Ismić proveli svoje posljednje trenutke zajedno, nema ničega što bi im pomoglo da ih se netko sjeti. Nije bilo ni previše ozbiljnih pokušaja da im se podigne spomenik ili na bilo koji drugi način oda počast. Sarajevski politolog Nezruk Curak rekao je novinarima prošle godine da je pokušao lobirati kod političara da proglase ‘dan sjećanja na hrabre ljude poput Admire i Boška’. Dok se neki Sarajlije smatraju da treba izgraditi spomenik, drugi o tome govore s prijezirom. Treći smatraju da još jedan spomenik na rat gradu nije potreban. Prije nekoliko godina, lokalna političarka Neira Avdibegović-Dizdarević, tada članica lijevo orijentirane Demokratske fronte, predložila je izgradnju spomenika, ali je ispod teksta na portalu Klix.ba izazvala brojne negativne reakcije poput “prenapuhana holivudska priča”, dok su razni Bošnjački nacionalisti Boška proglasili izdajnikom jer je pokušao pobjeći na svoju stranu, a kad su ga njegovi ubili sad bi mu gradili spomenik”. Drugi se čitatelji pitaju zašto bi priča o Bošku ili Admiri trebala imati poseban tretman u odnosu na tisuće drugih koji su u Sarajevu izgubili živote tijekom opsade. Aida Čerkez, novinarka iz Sarajeva koja je radila za Associated Press tijekom rata, vidjela je mrtva tijela mladog para na mostu. Bolje od svih Aida zna koliko i najbolja namjera za izgradnju spomenika, može biti bolna. Na 20-u godišnjicu početka rata u Sarajevu 2012. godine, grupa umjetnika postavila je u glavnoj sarajevskoj ulici Crvenu liniju napravljenu od 11.541 crvenog stolca koji su predstavljali sve izgubljene živote u gradu tijekom opsade, uključujući 643 mala stolca koji su simbolizirali poginulu djecu. Bio je to prvi put kad su Čerkez i drugi doista mogli shvatiti barbarstvo onoga što se dogodilo u njihovom gradu 20 godina prije. “Tijekom rata ništa nije bilo tako strašno kao ova instalacija”, kaže Čerkez. “Bilo je toliko bolno da nisam baš sigurna da bih to željela ponovno vidjeti”, rekla je, naglasivši kako je to bila potresna epizoda i za nju i za druge. Predrag Kojović, vođa malene “Naše stranke”, koja vodi uzvišenu borbu protiv etničkih politika u BiH, ne misli da treba postojati spomenik Bošku i Almiri jer je most, na kojem su poginuli, već dobio ime po Suadu Dilberoviću i Olgi Sučić – prvim žrtvama napada na grad. “Ima toliko mnogo priča poput ove o Bošku i Almiri da sjećanje na njih ne samo da nije moguće, nego nije ni korisno”, kaže on. 20 godina prije nego što je ušao u politiku, Kojović je bio dopisnik. Kojovića brine to što je sve ono po čemu je Sarajevo bilo poznato prije rata, ostalo u sjeni rata, a to šteti i turizmu, jer patnje bratoubilačkog rata privlače samo one turiste koji žele slušati samo o tome. Čak i ako su priče poput ove o Bošku i Admiri pozitivne, Kojović – koji je i sam dijete iz mješovitog braka – smatra da ratne priče ne pridonose stvaranju nečeg novog. “To bi Sarajevo pretvorilo u groblje za žive ljude”, kaže on. Na obljetnicu smrti mladog para, njihov nadgrobni spomenik prepun je cvijeća. Čerkez smatra da je to jedini fizički spomenik na njih dvoje koji je potreban. “Ako su živi u našim srcima zašto dizati spomenik? Spomenici se podižu onima na koje smo zaboravili”, smatra Čerkez. Rasprava o tome kako održati sjećanje na Boška i Admiru dolazi baš u trenutku kad neki smatraju da bi Bosna uskoro mogla i sama postati povijest. Izbori će se održati u listopadu, ali se izborni zakon još nije promijenio. Od 2016. bosanski Hrvati i njihovi političari prigovaraju da se Daytonskim sporazumom iz 1995. kojim je zaustavljen rat, krše prava na zastupljenost Hrvata u županijama u kojima je bošnjačko stanovništvo u većini. Dodatak sporazumu još uvijek služi kao bosanski Ustav, koji dijeli sve razine vlasti među tri konstitutivna naroda u zemlji i tako održava na snazi separaciju iz ratnih vremena kroz odvojene škole i nepisanom zabranom mješovitih brakova i veza kakvu su imali Boško i Admira. Od takve situacije imaju koristi samo tzv. politički poduzetnici koji iz ovakve podjele samo vuku osobnu korist. U prosincu 2016. Ustavni sud u BiH prihvatio je pritužbe hrvatskih političara i pozvao na pisanje novog izbornog zakona, koji još nije gotov. Dragan Čović, predstavnik Hrvata u tročlanom predsjedništvu, zalaže se za verziju koja bi, po mišljenju nekih, omogućila Hrvatima stvaranje trećeg teritorijalnog entiteta. Strahuje se da bi to moglo poremetiti i ovako kompliciranu ravnotežu koja postoji između Bošnjaka i bosanskih Hrvata objedinjenih u Federaciji BiH s jedne i Republike Srpske s druge strane koja se u velikoj mjeri preklapa s entitetima bosanskih Srba predvođenih konfliktnim i pro-ruski orijentiranim Miloradom Dodikom, koji već odavno priziva raspad BiH. Zbog toga priča o Bošku i Almiri nije samo pitanje sjećanja ili zaborava prošlosti. Pitanje je bi li izgradnja spomenika bila odgovor na kolektivne traume i ujedno najbolji način da se iz olupina rata gradi nova budućnost? A za mnoge Sarajlije on još uvijek nije zaboravljen. Naposljetku, pokušaj službenog pamćenja Boška i Admira možda bi bila najveća uvreda njihovom sjećanju. Kao što francuski povjesničar Pierre Nora, povijest je nešto što je rekonstruirano u sadašnjosti da predstavlja prošlost koja više ne postoji. Ako drama ubijenih mladih ljudi postane dio službene odluke državnih institucija, onda njihova ljubav prestaje biti simbol multikulturne, višekonfesionalne Bosna i Hercegovina, i ljubavi koja je jača od podjela. Ta njihova ljubav bit će prepuštena prošlosti, umjesto da postane uzor i simbol društva kakvo bi moderna BiH mogla jednog dana ponovno postati.
28.07.2018 10:10    Teme BiH   ''Ja sam dijete ratnog silovanja i ovo je moja priča'' Tijekom brutalnog rata u Bosni i Hercegovini, deseci tisuća žena su silovane. "Ja sam dijete silovanja. To je što sam", kaže Lejla Damon. "To je užasan izraz, jer to su dvije riječi koje nikada ne biste željeli spojiti. Ali realno ... " Damon danas ima 25 godina, a s ovom se definicijom bori već sedam godina, ali je opuštena dok priča za BIRN u londonskom klubu Frontline, nakon događaja kojim je nedavno obilježena godišnjica masakara u Srebrenici. Odrasla je u Britaniji. Sa sedam godina je od posvojitelja saznala da je posvojena iz ratne zone u BiH. Kad je imala 18 godina, saznala je više. Rođena je u Sarajevu na Božić, 1992. godine. U logoru u Foči srpski vojnici su silovali njenu majku, koja je zatim nekako uspjela doći do Sarajeva, gdje ju je, u bolnici Koševo, rodila. Dvoje britanskih novinara, Sian i Dan Damon, koji su te godine bili smješteni i radili iz bolnice, intervjuirali su njenu majku. Dok su je snimali, iznimno traumatizirana Bošnjakinja im je rekla da se boji da bi mogla "zadaviti" nekoliko dana staro dijete ili da bi beba, kad odraste, mogla biti poput muškaraca koji su je silovali. "Bili smo u Sarajevu, snimali užasne scene u sirotištima, kao i stradanja koja su se događala - a onda se pojavila ova beba. Što smo mogli uraditi?", objašnjava Sian Damon, govoreći na događaju u klubu Frontline. "Nismo mogli napustiti ovo maleno dijete od devet dana”, rekla je ona prisutnima. Uz odobrenje bošnjačkih dužnosnika, dvoje britanskih državljana nabavili su dokumente za hitnu evakuaciju i 3. siječnja 1993. otišli s malom Lejlom prvo u Sloveniju, a potom u Mađarsku. Vratili su se s njom u Veliku Britaniju, gdje je djevojčica provodila normalno djetinjstvo u četvrti Manor House na sjeveroistoku Londona, daleko od rata koji je okončan 1995. godine, mučnih ratnih posljedica i emocionalne patnje majke koja ju je rodila. Ali kada je došla u tinejdžerske godine, u njoj se javila radoznalost. "Počela sam čitati literaturu o stvarima u Bosni – o silovanim ženama, o logorima”, kaže ona. Sve je te stvari gledala s distance, što je za nju bila prednost. "Kada su roditelji sjeli i razgovarali sa mnom rekli su mi: 'Tvoja je majka bila silovana u logoru', to nije kod mene izazvalo veliki šok. Nisam isplakala more suza, ali to je vjerojatno zato što ne živim u Bosni i Hercegovini". Prema informacijama organizacije Bosnia UK Network, u Velikoj Britaniji živi oko 10.000 građana BiH, a mnogi su izgubili prijatelje, članove obitelji ili su i sami proživjeli ratne strahote. Dok je odrastala, Lejla nije upoznala nikoga tko je proživio takve strahote. Ona je živjela svoj život u Londonu, s prijateljima tinejdžerima koji nisu znali o sukobu, ali je istovremeno osjećala da postoji "jedan čitav dio njenog života koji se nastavio u Bosni”. Zato je, nedugo nakon osamnaestog rođendana, provela tri tjedna u svojoj rodnoj zemlji. "Do tada sam već počela shvaćati stvari iz ženskog kuta, pretpostavljam, jer sam bila u ranim zrelim godinama i počela sam razmišljati što to može značiti", kaže ona. Pod "to”, ona misli na silovanje – izraz koji je sve više počeo ju zanimati, pogotovo tijekom #MeToo pokreta od prošle godine. Silovanje se ne shvaća dovoljno ozbiljno jer se promatra kroz prizmu seksa, a ne nasilja, smatra ona - gledište koje može pomoći da se rasvijetli brutalna nepravda genocidnog ratnog silovanja, kaže ona. Nitko ne zna koliko je žena silovano u BiH tijekom sukoba, ali procjenjuje se da se njihov broj kreće od 20.000 do 50.000. Ove stvari su potakle Lejlu da krene u potragu za svojom biološkom majkom. Kada je imala 19 godina, prijatelj sa fakulteta je napravio dokumentarac o njoj, o njenom putovanju u Sarajevu, o njenoj posjeti bolnici na Koševu. Svom rodnom mjestu. Za nju je to bilo nevjerojatno, što ju je jedna medicinska sestra prepoznala. "Rekla je: ‘Bože dragi, ti si ta - ti si ona koja se izvukla", sjeća se Lejla. Veleposlanstvo BiH u Velikoj Britaniji je u međuvremenu pronašlo njenu majku. Poslali su policajca da provjeri jesu li podaci o njenoj adresi točni, a zatim su joj dali kontakte. Lejla je pisala majci, i njih dvije su na ovaj način komunicirale iduće tri godine. Međutim, kaže ona: "To je bilo vrlo površno, u stilu, 'nadam se da ste dobro, ja sam dobro' i to je otprilike to", piše Birn. Ali je Lejla htjela više, pa je tako, u kolovozu 2017. godine, njena prijateljica, koju je ona srela na jednom od svojih putovanja u BiH - također dijete ratnog silovanja – otišla, u njeno ime, u posjet njenoj majci. "Rekla joj je: ‘Upoznala sam Lejlu, ona je nevjerojatna"- pokušavajući me malo pohvaliti, da me ‘proda’, pitala ju je želi li me upoznati. To je bilo važno zato što je u svojim pismima pričala o susretu, ali nisam znala je li samo htjela biti pristojna". Kada je prošlog listopada konačno došao dan njihovog susreta, priča Lejla, atmosfera je bila stresnija nego se može zamisliti. "Osjećala sam veliku nervozu oko toga hoće li se ona povući u zadnjem trenutku. Nije morala pristati na susret sa mnom, nismo si imali nešto posebno za reći". U sobi su ušli prvo njeni roditelji, njeni posvojitelji, uz pratnju prijateljice, organizatorice sastanka. Lejla je ušla posljednja. "To je bila jedna od onih situacija u kojima oklijevaš. A onda me je uhvatila za ruku i zagrlila. To je bio trenutak u kojem smo srušili toliko puno barijera koje su nastale u zadnjih deset godina, otkad sam saznala za svoje porijeklo", kaže ona. Njih dvije su sjedile s prevoditeljem i pokazivale jedna drugoj fotografije nastale u proteklih 25 godina. Ima još mnogo toga što Lejla ne zna: tko je silovao njenu majku - koja danas pati od epilepsije i Parkinsonove bolesti - ili kako je njena majka došla u Sarajevo iz logora u Foči. "Možda je ovako puno bolje”, priznaje ona. Međutim, iako joj je njena biološka majka još uvijek stranac na neki način, Lejlu je posebno dotakla njena otpornost. "Kakva je snaga te žene u želji da samo nastavi dalje”, s čuđenjem kaže ona, široko otvorenih očiju. "Ona fizički nije dobro, a sigurna sam i emotivno, ali imati snagu da nastavi - i snagu da me vidi – to toliko puno znači. Mislim da je nevjerojatna osoba, ona je potpuna inspiracija i uzor".
25.07.2018 10:09    Crna kronika   ​Francuski general kaže da će borba s IS-om trajati još par mjeseci Borba međunarodne koalicije s posljednjim borcima skupine Islamske Države u dolini Eufrata u Siriji mogla bi potrajati još "najmanje dva do tri mjeseca", ocijenio je zapovjednik francuskih snaga u koaliciji, general Francois Parisot.
15.07.2018 15:00    Novosti   ​U Siriji ratovalo 107 građana BiH Prošle godine zabilježen je jedan neuspješan odlazak bh. državljana na strana ratišta, a u Siriji je boravilo njih 107, navedeno je u izvještaju EUROPOL-a, prenosi FTV. Doneseni zakoni i dobar rad policijsko-sigurnosnih službi dali su rezultate. Potrebno je još povratnike sa stranih ratišta integrirati u društvo kako se ne bi vratili starim ideologijama.
15.07.2018 07:36    Novosti   ​Fotografija navijanja sa Zlatnog rata jasno pokazuje kakvi su Hrvati sretnici Najpoznatija i najljepša hrvatska plaža, Zlatni rat na Braču navija za Vatrene.
13.07.2018 15:54    Politika   ​Putin na Arktiku šalje moćno oružje kojem ni debeli minusi ne mogu ništa Topljenja leda na Arktiku, zbog globalnog zagrijavanja, otvara nove trgovačke rute između Europe i Azije te će se u skoroj budućnosti sve više rasprava voditi oko dna oceana ispod leda Arktika. naime, pretpostavlja se da se tamo nalazi četvrtina svih svjetskih zaliha nafte i plina što je samo još jedan razlog za osvajanje ledenog vrha svijeta. A otapanjem leda bit će otvoren direktan put uz rusku obalu zbog čega će taj dio svijeta postati izuzetno važan.
11.07.2018 13:57    Novosti   Umro je čovjek koji je mogao spriječiti krvavi raspad Jugoslavije Britanski pregovarač bio je posljednji preživjeli ministar iz doba Winstona Churchilla. Zvali su ga najboljim pregovaračem na svijetu. Spriječio je rat između Turske i Grčke, zaustavio je sukob u Zimbabveu nakon gotovo petnaest godina krvavog ratovanja, desetljećima je vršio neke od najtežih dužnosti u britanskoj vladi, ali svijet će ga pamtiti po neuspjehu na području bivše Jugoslavije. Peter Carington, barun od Carringtona, umro je u utorak, pomalo simbolično, u tjednu kada se obilježava masakr u Srebrenici što je najgori genocid na europskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata i gdje se jasno pokazuje koliko je ta famozna međunarodna zajednica bila nesposobna zaustaviti pokolje tijekom krvavog raspada Jugoslavije. Na prijelazu devedesetih, kad se po Jugoslaviji već opasno kuhalo, Carrington je uživao u svojoj mirovini već nekoliko godina. Naime, on je 1982. godine bio ministar vanjskih poslova u vladi Margaret Thatcher i podnio je ostavku nakon argentinske invazije na Falklandsko otočje. Dvije godine kasnije je postao glavni tajnik NATO-a, ali je 1988. otišao u poprilično zasluženu mirovinu. Mirovna konferencija u Haagu održana početkom rujna 1991. godine, trebala je zaustaviti rat u Hrvatskoj i Carringtonu je povjereno njeno vođenje. Međutim, 12 članica tadašnje Europske zajednice, nije se moglo dogovoriti oko ničega. Kako se nisu mogli dogovoriti što zapravo žele, cjelovitu Jugoslaviju, pojedinačne države s granicama iz Jugoslavije ili će priznati teritorijalne pretenzije Srba, EZ je besposlenopromatrala rasplamsavanje rata. Jedno vrijeme se govorilo da bi trebalo poslati i europske trupe kako bi smirile situaciju, ali Velika Britanija uz podršku Danske i Portugala je to zaustavila. Kasnije je Francuska tražila slanje bataljuna Ujedinjenih naroda, ali Vijeće sigurnosti se nije moglo dogovoriti ni oko toga pa je samo uveden katastrofalni embargo na uvoz oružja. Osim što je otvorena prilika raznim krijumčarima da se pošteno obogate, omogućeno je raznim paravojnim jedinicama pobunjenih Srba da postanu jedine dobro opremljene jedinice na ovom području što je imalo svoj poseban utjecaj na rat. Carringtonu ipak svi priznaju da je uspijevao pronaći neobične saveznike. Određeni stručni časopisi u svojim analizama donose priču kako je u studenom 1991. godine predstavio mirovni plan gdje bi se očuvala Jugoslavija, ali bi republike i pokrajine dobile znatno veću autonomiju, a i područja gdje je manjinsko stanovništvo bi imala svoju autonomiju. Priča se da je čak i crnogorski predstavnik Momir Bulatović podržao taj plan, ali Carrington nije mogao slomiti Slobodana Miloševića. Usprkos brojnim razgovorima u četiri oka, često su trajali i po nekoliko sati, Milošević je ostao čvrst u svojim zahtjevima za Jugoslavijom koja bi zapravo bila Velika Srbija. Otprilike u to vrijeme je Vukovar već bio pod opsadom i bilo je očito da se nešto krvavo sprema. Međutim, Carrington je bio uvjeren da se sve može riješiti mirnim putem. Kasnije će u javnost izići i priče da je on osobno zaustavio proboj blokade Vukovara. Mate Granić je za Večernji list kazao da je nakon početka proboja prema Bogdanovcima i Mirkovcima Carrington nazvao Franju Tuđmana i kazao da bi to bilo kršenje primirje čime bi zaustavio mirovne pregovre, dolazak UN-a i međunarodno priznanje Hrvatske. Njegov neuspjeh dao je priliku Ujedinjenim narodima da se snažnije uključe u zaustavljanje rata u Hrvatskoj. Kad je krajem kolovoza 1992. godine dao ostavku, Carrington nije imao niti jednu lijepu riječ za naše političare. “Mojim nasljednicima poručujem da se spreme na političare u Jugoslaviji koji stalno krše svoja obećanja”, kazao je Carrington. Ni godinama kasnije nije bio nimalo benevolentniji prema ovdašnjim političarima. Kad je NATO zaustavio rat na Kosovu bombardiranjem Srbije, Carington je rekao da je to bila glupost svjetske klase zato što je jer su samo natjerali tisuće Albanaca u bijeg. “Ne branim Srbiju jer mislim da su bili ekstremno glupi kad su Kosovu ukinuli autonomiju koju im je dao Tito”, rekao je krajem devedesetih godina Carrington da bi u istom intervjuu kazao: “Slobodan Milošević nije ništa veći ratni zločinac od Franje Tuđmana koji je etnički počistio Krajinu od 200.00 Srba. Pa se nitko nije previše živcirao oko toga”. Britanski mediji će ovih dana vjerojatno govoriti o posljednjem preživjelom ministru iz doba Winstona Churchilla, famoznom pregovaraču, velikom diplomatu i odlikovanom plemiću. U Hrvatskoj njegovo djelovanje ostavlja gorak okus u ustima, a vjerojatno neće biti ništa popularniji niti u Srbiji jer je čak i njegov neuspjeh u stvaranju mira zaustavio Slobine ideje u koje su mnogi u Srbiji vjerovali.
06.07.2018 12:14    Novosti   ​Osam Bošnjaka dobilo ukupno 60 godina zatvora zbog ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima Sud Bosne i Hercegovine osudio je na ukupno 60 godina zatvora sedmoricu ratnih bošnjačkih dužnosnika i jednoga stražara zbog ratnih zločina počinjenih nad hrvatskim i srpskim civilima u trima logorima nedaleko od Sarajeva, objavili su u petak mediji pozivajući se na Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) koja prati procesuiranje ratnih zločina.
30.06.2018 10:43    Politika   ​Komšić huška i pali vatru svojim političkim nastupima ''Demokratska fronta i Građanski savez žele ovim putem još jednom upozoriti javnost na pripreme za organizirano nasilje koje vrše HDZ i Dragan Čović.
27.06.2018 19:19    Novosti   ''Oni se kao hoće odcijepiti, mi im kao ne damo'' Na današnji dan prije dvadeset i sedam godina nastala je snimka koja će obilježiti devedesete Mjesto radnje: slovenska šuma, pedesetak kilometara zračne udaljenosti od Zagreba. Vrijeme radnje: 27.6.1991. Glavni lik: Bahrudin Kaletović “Kakvo je stanje?”, pita ga reporter Jutela. “Jebeno, eto kakvo”, rezignirano će tada 19-godišnji Bahrudin. Pa tko puca po vama, nastavlja reporter Ivica Puljić. “Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, jebi ga, ko će drugi.” “Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?” “Koliko ja kužim, oni kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu. Ništa više. Ovo je opća ludnica, samo da živ ostanem. Gdje da ja pucam na nekoga ili neko na mene, to ne može nikako. Nijedan oficir nije poginuo, sve sami jarani. Samo da staroj kažem da sam živ i zdrav i da ću se ako Bog da vratiti” U tih nekoliko rečenica bila je sažeta sva zbunjenost i strah mladića koji će kasnije iznijeti najveću žrtvu tijekom ratova na ovim prostorima. Od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sve do Kosova. Bahrudin je zarobljen u Sloveniji, pa je pušten kući da bi ga opet natjerali na stupanje u JNA i to u Đakovo gdje je opet zarobljen s cijelom jedinicom. Nakon izlaska iz zarobljeništva u Hrvatskoj se javio u rezervni sastav MUP-a BiH gdje je bio vezist. “Često sam bio na prvoj crti fronta, tamo sam vidio pravi pakao. Poslije svega što sam doživio, ono u Sloveniji je bio mačji kašalj“, kazao je Kaletović u jednom intervjuu krajem 1997. godine. Poslije rata se bavio glazbom, imao je čak i svoj bend s kojim je nastupao i u Hrvatskoj. U povratku s jednog nastupa u Zagrebu, u žurbi da posjeti svog tek rođenog sina, Bahrudin je poginuo u prometnoj nesreći u Tuzli. “Ne znam gdje mi je glava, gdje se nalazim, koji je dan, kol’ko mi je godina, ništa ne znam… Ludnica živa…. Nikad u životu… Gdje da pucam ja u nekoga ili neko u mene da puca… Gdje to može? To ne može nikako…”, govorio je 1991. Kaletović i postao simbol čitave jedne generacije. Kakva je to generacija, možda i najbolje opisuje jedna anegdota objavljena u časopisu Vreme. Prvog dana bombardiranja Jugoslavije, 24. ožujka 1999. godine, jedan poznanik je nazvao telefonom svog brata, koji je kao osamnaestogodišnjak 1991. godine otišao na služenje vojnog roka u Sloveniju, da bi potom prošao i Hrvatsku i Bosnu. “Šta radiš, jesi li dobro?” “Sedim na terasi i razmišljam.” “Šta razmišljaš?!” “Imam 26 godina, a ovo mi je četvrti rat. Mnogo bre, u pičku materinu.”
27.06.2018 16:48    Novosti   Dan kad je crveni 'Fićo' ušao u legendu: ''On je naš maleni heroj'' Vlasnik crvenog 'Fiće' Branko Breškić (31) te je vrele lipanjske večeri mislio da će njegov auto možda zaustaviti tenk. Nije mislio da će ga nemilosrdno 'zdrobiti' i da od njegovog limenog ljubimca neće ostati ostati baš ništa. Snimka "drobljenja" malog 'Fiće' na današnji dan 1991. godine obišla je svijet, a 'Fićo' crvene boje ubrzo je ušao u legendu i kolektivno pamćenje hrvatskog naroda. Postao je simbol otpora. Branko Breškić iz Višnjevca nešto ranije bio je na benzinskoj crpki i točio gorivo. Nije mu palo na pamet da će to biti posljednji 'tank' u 'Fići'. Uskoro su se on i svi ostali Osječani zatekli na cesti šokirani gledajući demonstraciju sile golemih tenkova koji su se kroz Osijek Vukovarskom ulicom kretali u smjeru zapada. Bez razmišljanja Branko je krenuo s benzinske za kolonom tenkova. Po tvrdnjama očevidaca neustrašivi Branko je s prijateljem pretekao kolonu tenkova i na sigurnoj udaljenosti iskočio iz auta napravivši tako prepreku tenkovima. No to ih nije zaustavilo. U tenku T-55 je bio Josip Ilić, Hrvat iz jednog mjesta kraj Županje, a u Osijeku služio vojni rok. Mladić je samo izvršavao naredbu. Zapovjednik mu je u leđa uperio pištolj i zaderao se 'Po gasu!'. Ilić nije imao druge mogućnosti nego uništiti crvenog 'mališana'. Branko je uskoro postao hrvatski branitelj, nekoliko puta je ranjen no rat je preživio. Nastradao je 2001. u prometnoj nesreći. Ilić je poslije pobjegao iz JNA. Zanimljivo je da su se Branko Breškić i Josip Ilić kasnije imali priliku upoznati, a susreli su se upravo na mjestu gdje je tenk zdrobio taj maleni automobil. Sprijateljili su se, ali ni tenkist nije dugo poživio. Umro je 2010. godine, u 38. godini. 'Crveni fićo' je 2011. dobio spomenik u Osijeku koji trajno podsjeća na taj događaj koji simbolizira odlučnost i otpor malog hrvatskog čovjeka prema sili i agresiji. 'Fićo gazi tenka!' ili 'Crveni fićo' umjetnička je instalacija u Osijeku. Simbolično prikazuje hrvatsku pobjedu nad tzv. JNA i srpskim agresorom. Kad je Thomas 'Irac' Crowley na televiziji vidio snimku kako tenk JNA gazi crvenog Fiću odmah je spakirao stvari i došao u Hrvatsku, zemlju u kojoj je te 1991. započelo krvoproliće. Tu je proveo cijeli rat, borio se na svim bojištima, ratnike obučavao taktici i mnogim ratnim vještinama. Hrvatsku je jako zavolio, poginuo je 10. lipnja 1995. godine te je pokopan u Splitu. 24sata
25.06.2018 12:32    Nogomet   ​Potresna ispovijest Lovrena: ‘Moja majka i danas zaplače kad se prisjeti kako me spašavala 1991.' Obitelj Dejana Lovrena prije rata je živjela mirnim životom u Kraljevoj Sutjesci, naselju u središnjoj BiH, poznatom po franjevačkom samostanu iz 14. stoljeća i tvrđavi Bobovac, gdje je bilo sjedište dvojice bosanskih kraljeva, Tomaša i Tvrtka, iz dinastije Kotromanića.
15.06.2018 20:38    Novosti   ​Izračunali koliko nuklearnih bombi treba za globalni kaos Veliki nuklearni napad na neku zemlju imao bi razorne posljedice i za agresora, otkrila je nova studija u kojoj su znanstvenici pokušali istražiti gdje je granica u broju nuklearnih projektila nakon kojeg bi mogao nastati globalni kaos.
30.05.2018 07:42    Novosti   ​Krvavi mafijaški rat opet potresa regiju Dragoslav Miloradović, 43-godišnji vlasnik autopraonice u Beogradu ubijen je u ponedjeljak oko 20 sati. Bilo bi to jedno potpuno nebitno, u hrvatskim okvirima, ubojstvo da nije riječ o kumu Luke Bojovića, jednog od šefova zloglasnog zemunskog klana čiji krakovi sežu čak i do Zagreba, piše Express.hr.
18.05.2018 20:39    Teme BiH   Boško i Admira: Prije 25 godina ubijen mladi par koji je bježao iz Sarajeva ​Boško Brkić i Admira Ismić ubijeni su na današnji dan prije 25 godina. Slika mrtvih tijela mladog para iz Sarajeva, kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu, obišla je svijet. Prozvani su sarajevskim Romeom i Julijom.
16.05.2018 13:49    Novosti   ​Papa Franjo: Rat izaziva rat, a nasilje izaziva nasilje Papa Franjo je danas osudio ubijanje Palestinaca na granici Gaze i Izraela, kazavši kako ubistva samo vode ka novom nasilju, prenosi Reuters.
13.05.2018 07:54    Politika   Željko Raguž: Optužnicama mijenjaju istinu o ratu u BiH ​Tijekom sjednice saborskog Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske, na kojoj se govorilo o položaju Hrvata u BiH, zastupnik Željko Raguž iznio je podatke u kojima se jasno vidi kako je bh. pravosuđe optužnicama mijenjalo povijesne činjenice o ratnim događanjima, piše Večernji list BiH.
12.05.2018 15:28    Teme Mostar   ​Tužna priča iz Mostara: 'Brat mi je bio u balijama, ja u ustašama, a ćaća u četnicima' Jedan rat, jedan grad, dva brata i otac – u tri različite vojske. To je priča o obitelji Laketa iz Mostara koju je rat u BiH devedesetih potpuno podijelio. Dvadeset i pet godina kasnije, jedini preživjeli, Zoran, za RTS priča o, kako je naziva, obiteljskoj tragediji, i o tome koliko je zlo sam rat.
30.04.2018 10:15    Novosti   ​Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora: Rat na Balkanu je realan scenarij Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, umirovljeni generali i bivši ministar obrane kazao je u razgovoru za portal Direktno.hr, između ostalog, i kako je rat na Balkanu realan scenarij. Odgovarajući na niz pitanja, spomenuo je i kako postoje podaci jedne istočne države koji tvrde da bi nakon kraja rata u Siriji isti ponovno mogao početi na Balkanu...
23.04.2018 19:48    Novosti   Karadžić: Za rat u BiH krivi su svi osim Srba "Za rat u BiH krivi su svi osim Srba", ustvrdio je bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić obrazlažući na taj način pred sudskim vijećem Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) zahtjev da se ukine ili izmijeni prvostupanjska presuda kojom je on proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na 40 godina zatvora. Karadžić je priliku za argumentiranje žalbe koju su on i njegov tim podnijeli na prvostupanjsku presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izrečenu u ožujku 2016., u cijelosti iskoristio održavši sucima konfuzno političko-povijesno predavanje o uzrocima rata u BiH kako ih on vidi. Pritom mu je glavna teza bila kako on nije ni za što kriv jer je postupao isključivo sukladno ustavima, zakonima i međunarodnom pravu, prenosi HRT. Zločine koje su počinile postrojbe pod njegovim zapovjedništvom opisao je kao marginalne i izolirane incidente čijim se počiniteljima odmah sudilo. Paravojne snage smo redovno uhićivali, kazao je Karadžić dodajući kako se takvih odrekao još u lipnju 1992. Teza o insceniranim napadima koji su navodno trebali poslužiti ne bi li se ishodila međunarodna intervencija tijekom rata u BiH Karadžića je toliko ponijela da je u jednom trenutku kazao kako su muslimani izazivali velika samoubojstva odnosno ubojstva svog naroda. Pokušavajući sucima MICT-a objasniti svoje viđenje stanja u BiH Karadžić je kao svoju ratnu strategiju opisao plan po kojemu je trebalo spriječiti muslimane da preplave teritorij na kojemu su živjeli Srbi odnosno planine na koje su Srbi pobjegli kada su provalili Turci. Povijesnim eskapadama pribjegao je i pokušavajući uzroke posljednjeg rata u BiH naći u 2. svjetskom ratu te je ustvrdio kako su Srbi zapravo od 1992. do 1995. ratovali zbog zločina koje su pola stoljeća ranije počinile ustaše. Stoga su, kako je pojašnjavao sucima, odlučili pod svaku cijenu braniti Jugoslaviju i zadržati u njoj BiH ili barem njene dijelove nastanjene Srbima, a Karadžić kaže kako se tu kao nacionalno svjesna osoba našao pozvan sudjelovati da se ne bi ponovio genocid iz 2. svjetskog rata. Ustvrdio je kako je pritom bio isključivo zagovornikom mira te kako je u BiH pokušavao ishoditi administrativno grupiranje kao u Švicarskoj, a ne etničku homogenizaciju te kako je odlučno zagovarao zaštitu Hrvata i Bošnjaka koji su se zatekli na teritoriju pod nadzorom snaga bosanskih Srba. Srpska strana predlagala je transformaciju BiH poput Švicarske, a Sarajeva po uzoru na Bruxelles, Karadžićev je komentar dijela presude kojom je proglašen krivim za entičke progone. Prvostupanjska presuda objavljena je 24. ožujka 2016. godine i Karadžić je tada osuđen za genocid na području Srebrenice 1995. i za progon, istrjebljenje, ubojstva, deportaciju, nehumana djela, teroriziranje i protupravne napade na civile i uzimanje talaca. Oslobođen je krivnje po optužbi za genocid u drugim općinama u BiH tijekom 1992. godine. Karadžićeva obrana i tužiteljstvo MICT-a zaključit će iznošenje svojih argumenata u utorak. Konačna presuda, kako je ranije najavio sudac Meron, može se očekivati u prosincu ove godine.
23.04.2018 17:28    Novosti   Za ubojstvo šestero Hrvata do sada nitko nije procesuiran Misom zadušnicom u župnoj crkvi imena Marijina u Gromiljaku, koju je predvodio gromiljački župnik don Ilija Karlović, te molitvom i polaganjem vijenaca pred spomen-križem u Višnjica Gaju, protekle je nedjelje obilježeno četvrt stoljeća od stradanja šestero Hrvata, uglavnom civila, u tom kiseljačkom naselju u župi Gromiljak.