Tag: križni put

19.04.2019 17:10    Novosti   ​FOTO: Križni put na Humu okupio brojne vjernike iz Mostara i Hercegovine Tradicionalni križni put na mostarskom brdu Hum, na kojem se tisuće katoličkih vjernika prisjećaju Isusovih muka, održan je i ovoga Velikog petka.
15.04.2019 10:43    Novosti   ​Križni put na Humu, na Veliki petak, 19. travnja 2019., u 15 sati Uz proslavu Velikoga tjedna i Svetoga trodnevlja, na Veliki petak 19. travnja 2019., vjernici-katolici predvođeni svojim svećenicima imat će pobožnost Križnoga puta na Humu, kako je to običaj već od jubilarne 2000. godine. Pobožnost će započeti u 15 sati kod Prve postaje.
18.08.2018 08:42    Novosti   Sardinija: Grobište zaboravljenih hrvatskih vojnika Tijekom 2018. u brojnim državama svijeta obilježava se 100. obljetnica završetka Velikog rata, koji se u historiografiji naziva Prvi svjetski rat. Riječ je o najvećem ratnom sukobu vodećih europskih i svjetskih velesila do početka Drugoga svjetskog rata 1939. godine. Veliki je rat poslije svog završetka ostavio velika materijalna stradanja i do tada najveći broj ljudskih žrtava u povijesti. U ratu je sudjelovalo približno 60 milijuna vojnika, od kojih je više od 16 milijuna poginulo (oko 10 milijuna vojnika, više od 6 milijuna civila), a više od 21 milijun bilo ranjeno. Za razliku od većine država koje su bile uključene u rat, Hrvatska se nalazi gotovo na samom početku istraživanja rata i broja žrtava, a tema ratnih zarobljenika gotovo je zanemarena, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Na križnom putu U ovom radu riječ je o nekoliko tisuća hrvatskih vojnika koji su bili u sastavu austrougarske vojske, koje je srpska vojska zarobila na južnom (balkanskom) bojištu krajem 1914. i početkom 1915. godine. Te vojnike srpska je vojska ujesen 1915., nakon poraza od austrougarske i bugarske vojske, povela kao zarobljenike od Niša do albanske Valone. Na tom “križnom putu” bilo je, prema dostupnim podatcima, više od 60.000 vojnika. O točnom broju hrvatskih vojnika u tom maršu smrti teško je još uvijek govoriti. Zarobljenike je u Valoni srpska vojska izručila savezničkoj talijanskoj vojsci, koja ih je potom odvela na sardinijski otok Asinaru. Prema Sardiniji u nekoliko brodova krenulo je oko 24.000 vojnika, među kojima je bilo više od 7000 Hrvata. Prema dostupnim podatcima, na otoku je umrlo 7048 zarobljenika. Treba istaknuti da je u odiseji austrougarskih zarobljenika najveći broj njih stradao u dvomjesečnom zbjegu od Niša do Valone od bolesti, gladi i iscrpljenosti, daleko manji dio na brodovima od Valone do Asinare, te više od 7000 njih u zarobljeničkim logorima na samoj Asinari. U Prvom svjetskom ratu sukobile su se zemlje članice Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i njihovi saveznici (Italija, SAD, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka i dr.) s jedne strane, te zemlje članice Trojnog saveza, odnosno Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) i njihovi saveznici (Osmansko Carstvo, Bugarska) s druge strane. Rat je trajao od 28. srpnja 1914. do 11. studenog 1918. godine. Pobjedu su odnijele članice Antante. U sukobu je sudjelovalo 36 država od ukupno njih 54 u svijetu, a rat se vodio na teritoriju 14 država. Poslije atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914., kada je Gavrilo Princip, pripadnik srpske organizacije Mlada Bosna, ubio austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda, koji je došao u Sarajevo nadgledati vojne vježbe austrougarske vojske, uslijedio je napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju. Car Franjo Josip potpisao je 31. srpnja 1914. opću mobilizaciju. Za dva tjedna većina europskih država bila je u ratu. Austrougarsku vojsku činili su pripadnici različitih nacionalnosti: Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci, Srbi, Poljaci, Ukrajinci/Rusini, Rumunji, Slovenci, Talijani i ostali. U ratu na strani Austro-Ugarske sudjelovao je velik broj Hrvata iz svih krajeva današnje Hrvatske. Ofenziva na Srbiju Veliki rat vodio se na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Nekoliko manjih bojišta otvoreno je u Africi, Aziji, na Pacifiku i Bliskom istoku. Bitke su se odvijale i na moru te prvi put i u zraku. Na južnom, balkanskom bojištu borbe su počele u kolovozu 1914. napadom austrougarskih snaga na Srbiju i Crnu Goru. Tada su austrougarske snage doživjele prve veće poraze u Cerskoj bitci te u studenom iste godine u Kolubarskoj bitci. Tako je srpska vojska u prosincu 1914. zarobila oko 23.000 austrougarskih vojnika, među kojima je bilo i nekoliko tisuća Hrvata. Unatoč prvim srpskim pobjedama, njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru te su ih u prosincu 1915. i siječnju 1916. zauzele, zbog čega je Vlada Srbije bila prisiljena povući se na otok Krf, a srpska je vojska započela povlačenje od Niša do albanske Valone. Sa sobom je na dvomjesečni marš smrti povela zarobljene austrougarske vojnike. U maršu je sudjelovalo oko 60.000 ljudi. Dvomjesečni marš smrti od Niša do Valone pratila je oštra zima, nedostatak vode, glad i brojne epidemije. Nakon teškog putovanja na odredište je stiglo nešto više od 23.000 austrougarskih vojnika. Većina zarobljenika umrla je u maršu od raznih bolesti (kolera, malarija, tuberkuloza), a neke su ubili srpski vojnici prije dolaska u albanske luke Drač i Valonu. Dolaskom u luke, srpska je vojska prebačena na Solunsko bojište, a austrougarski zarobljenici brodovima talijanske kraljevske mornarice na daleku Asinaru. Oni su se samo nakratko ponadali da je njihov križni put završio. Među zarobljenim vojnicima bili su Mile Budak i sinjski franjevac, vojni kapelan fra Gabro Cvitanović. Oni su nam o zbjegu ostavili vrijedne zapise. Budak je svoje sjećanje pretočio u knjigu Ratno roblje. Albanski križni put zarobljenih austrougarskih časnika (I. i II. dio, 1941.–1942.; drugo izdanje Zagreb 1991.). On svoj rad završava iskrcavanjem zarobljenika na Asinaru. Za razliku od Budaka, fra Gabro više pažnje posvećuje boravku zarobljenika na Asinari. Njegov Ratni dnevnik (1914.–1918.) za tisak je priredio njegov nećak fra Karlo Jurišić 1984. godine. Samo zubi još čvrsto stoje Budak u Uvodu svoje knjige piše o strahotama koje su ih pratile od Niša do Valone: “Jeste li vidjeli kada čovjek, kostur, presvučen sivom, zemljastom kožom, koji umire i ne šapće molitvu Bogu, ne spominje sveta imena svoje drage majke, svoje vjerne žene i nejake dječice, nego samo pišti pokrhanim glasom: ‘Kruha, kruha – – Glad – –’ i pritom ceri svoje bijele zube, ono jedino, što je na njemu još čvrsto?! Jeste li ikada vidjeli čovjeka, umotana u slamu i vreće, gdje se otimlje s neznanim drugom o poljsko korijenje i zbog njega mu prinosi nož grlu, a do pred godinu ste dana poznavali toga čovjeka kao oholicu, kicoša i rasipnika, kojega nijesu zadovoljavale kuhinje prvih svratišta?! Vi to nijeste vidjeli?! Nijeste. Znam. Ja sam ih vidio stotinama i živo sam osjećao, da u tim časovima, u kojima triumfira životinjstvo, žale, što nijesu učili pasti travu i ići goli umjesto što su tratili vrijeme po gimnazijama i sveučilištima. Oni su zaviđali svakom marvinčetu, jer ono ne zna, što je poniženje. Istina, mi smo već prije toga križnog puta bili dobrano uvježbani da podnosimo dosta krupne moralne ćuške, ali – ovo je bilo previše u strahovitom slavlju zločina, nemoći i bijede.” Prema podatcima koje je u svoj Dnevnik zapisao fra Gabro, put od Niša do Valone trajao je od 19. listopada do 18. prosinca 1915. godine. Pred sam kraj putovanja kada su zarobljenici stigli u Valonu 16. prosinca 1915., fra Gabro je zapisao: “Još smo na brodu pred Valonom. S nama se ukrcalo i mnogo naše momčadi. Siromasi danas su se najeli prvi put poslije mjeseci. Izgledaju užasno: bosi, goli, odrpani, nečisti, kosmate kose i brade. Neki poslije toliko pretrpljenih muka umiru u Valoni upravo u času, kada su se imali osloboditi ove nevolje.” Sardinijski otok Asinara, poznat po svojim prirodnim ljepotama, šutljivi je svjedok zaboravljene prošlosti austrougarskih i hrvatskih ratnih zarobljenika. Taj otok bio je 1. siječnja 1917. jedan od 83 sabirna logora u Italiji u kojima je po nekim procjenama tijekom rata boravilo oko 80.000 zarobljenika. Treba naglasiti da je Italija 1918. imala 600.000 svojih vojnika koji su bili u zarobljeništvu u raznim zemljama. Od 18. prosinca 1915. do 27. veljače 1916. na Asinaru je pristiglo 23.339 austrougarskih zarobljenika, iako je otok imao mogućnost primiti samo nekoliko stotina osoba. Prvih 4000 zarobljenika prevezeno je brodovima “Dante Alighieri” i “America”. Dva dana poslije, iz broda “Cordova” iskrcano je 1500 putnika, među kojima je bilo žena i djece. Prema fra Gabri, u Valoni je ukrcano 23.749 zarobljenika, među kojima je bilo i 112 civila, a na Asinaru je iskrcano samo 21.699 osoba, što znači da je na moru umrlo uglavnom od kolere 2050 vojnika. Njihova tijela bacana su u more, čak i u blizini sjeverne sardinijske luke Porto Torres. Prema drugim izvorima, u more je bačeno oko 500 zarobljenika umrlih tijekom prijevoza na Asinaru. Zarobljeni austrougarski vojnici bili su pripadnici raznih naroda. Prema sadašnjim podatcima, najbrojniji među njima bili su Hrvati (više od 7000), zatim slijede Česi, Mađari, Austrijanci, Rumunji, Poljaci, Ruteni, Slovaci, Rusi, Bugari, Slovenci, Nijemci, Turci i Grci. Treba naglasiti da je na otok od studenog 1918. do početka 1919. pristiglo i oko 300 talijanskih vojnika porijeklom iz okolice Tridenta. Oni su za vrijeme rata bili zarobljeni na istočnom bojištu te su pri kraju rata na putu prema domovini uhićeni i optuženi kao mogući širitelji komunističke ideologije. Prema Giovanniju Terranovi, oslobođeni su nakon brojnih molbi tridentskog biskupa Celestina Endricija. O dolasku zarobljenika na Asinaru u fra Gabrinu Dnevniku piše: “U kakvom je stanju momčad došla na Asinaru i kako je tamo živjela i osobito s početka umirala, prelazi opisivanje i najgrubljega varista: momčad odrpana, promrzla, izgladnjela, gola, bosa, okužena kolerom, dizenterijom i svim ostalim bolestima koje prate onakve prilike; iskrcana na otoku, na kome nema ništa osim zraka što se udiše, bačena na ledinu usred zime; mnogi od njih, pa i sami bolesnici za više od dvanaest dana bez šatora, bez pokrivača i odijela, bez jela, koje se hoće ljudima, čiji su unutarnji organi pokvareni, a takvih je bilo na tisuće... bez vode, bez lijeka i ostalih potrepština. A kada su ove došle, bile su u tako malenoj količini, da ih se može prispodobiti kapljici vode u moru!” Evo kako je prispjele zarobljenike opisao zapovjednik zarobljeničkog logora, general Giuseppe Carmine Ferrari: “Odrpane vojničke uniforme ili pak građanska odjeća, koja je slabo pokrivala ona ispaćena tjelesa; jedni polugoli, drugi umotani u vreće ili iskidane krpe; većina bosonoga, a drugi s poderanim postolima, ili papučama, ili s karakterističnim srpskim opancima, ostali napokon bolesnih nogu, umotanih u malo krpe, siđoše na morsku obalu, jedva se držeći na nogama, a ipak vukući bijedni svežanj, ako su ga uspjeli spasiti poslije tako dugog i tužnog puta. Lica ispijena u okvire čupave brade, upalih očiju, drhtavih ruku, one više nisu imale izgled uglađenog čovjeka. Njihov je požudni pogled bio uprt u talijanske vojnike kao da mole pomoć u najvećoj njihovoj muci, koja je bila iznad svih drugih – glad! To životinjsko stanje, nastalo od prekomjerne fizičke iscrpljenosti, sa sobom je nosilo pomanjkanje svakog moralnog osjećaja i životinjski trijumf nagona. Tome mnoštvu bolesnih i osuđenih na smrt pridružila se četa onih koji su piljili u te i čekali njihov svršetak, da bi se dočepali njihova kruha i njihovih jadnih drinjaka... U takvim su okolnostima u Fornelli došli austrougarski zarobljenici, koje su zarobili Srbi.” Zarobljenici su na otoku boravili u nekoliko mjesta. U Cala d’Oliva bilo je sjedište uprave za kažnjenike, sjedište župe i poštanski ured, u Cala Reale nalazila se zgrada saniteta, lazaret i tri velike zgrade za zarobljenike. Zbog prevelikog broja zarobljenika jednostavniji logori podignuti su u Campo Perdu, Stretti, Tumbarino i Fornelli. O smještaju i hrani na Asinari fra Gabro u Dnevniku piše: “Prostorije, gdje su smjestili nas časnike, nisu bile loše. Istina je da smo bili dosta zbiveni, ali poslije toliko vremena naći se u čistoj postelji, za nas je to ipak bila velika stvar. Hrana je bila dosta jadna, na što su se Talijani, kao i uvijek kasnije, ispričavali, da smo došli nenadano i da nas nisu očekivali. Za onih prvih dana ova je isprika mogla imati svoju vrijednost, ali poslije više mjeseci nipošto! Odmah su se, naravno, pojavili nekakvi kantineri sa Sardinije, koji su prodavali sir, vino, suhe smokve i slično. Uz njih se stvoriše i razne brodice s narančama, rotkvicama itd., ali se sjećam, da sam 6 naranača plaćao 1 liru, dok sam koji dan kasnije u Monte Narbi 12 naranača dobivao za 20 centesima.” Monte Narbi bio je rudnik srebra i olova u blizini mjesta San Vito na jugoistoku Sardinije. U taj rudnik između 30. i 31. prosinca 1915. poslano je na rad 100 zarobljenika, od čega 50 Hrvata. Među njima je bio i fra Gabro. Poslije dolaska, većina Hrvata poslala je uz dopuštenje nadređenih 11. siječnja 1916. brzojav svojim obiteljima preko zagrebačkih Narodnih novina, u kojem su prvi put nakon nekoliko godina uspjeli javiti da su živi i gdje se točno nalaze. Među potpisnicima bio je i Osječanin Bogdan Davidé, čija dopisnica upućena Nadi Davidé do nje nikada nije stigla. Dopisnicu je prvi objavio Giorgio Madeddu 2013. u svom diplomskom radu o sardinijskim rudnicima, s posebnim osvrtom na rad u njima austrougarskih zarobljenika za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Razne bolesti, neprikladan smještaj i loša prehrana uzrokovali su smrt brojnih zarobljenika, o čemu fra Gabro, kada opisuje život u mjestu Stretti, piše: “1. veljače (1916.) sve momčadi u Strettima bilo je 4.166., od kojih 1.056 bolesnih ili sumnjivih nosioca bacila kolere, a ostali zdravi. Uređivali i vrtove Istoga je jutra osvanulo mrtvih petnaest, dok ih je prije redovito više umiralo: najviše 10. siječnja – 126, a 11. siječnja 125 mrtvih. Smrtnost je zatim pomalo opadala: 1. ožujka bila su samo tri mrtva. Ali, naravno, treba spomenuti da je onih noći kada je vrijeme bilo gore, tj. veća mokrina i led, da je bilo i mnogo više mrtvih negoli obično. U travnju je umirao prosječno po jedan na dan, u svibnju svakoga drugoga dana po jedan, a sljedećeg mjeseca još manje, jer se broj bolesnika zbog premještaja pacijenata najprije u Cagliari, a onda u Tumbarino bio dosta smanjio.” Tijela umrlih pokapana su u zajedničke grobnice. Katkad su preživjeli zarobljenici zadržavali tijela pokojnika i pokraj njih spavali kako bi na njihov račun mogli dobiti njihove namirnice. Danas se na Asinari nalazi kosturnica, sagrađena 1930-ih godina, u kojoj se nalaze ostatci 7048 zarobljenika. U Campo Perdu nalazi se i groblje talijanskih vojnika. Kada se život u logorima nakon vrlo teških početaka počeo normalizirati, pojedinci su se posvetili uređenju vrta na području oko Cala Reale. Bio je prepun smokava i agava, cvijeća i raznovrsnih biljaka. U dogovoru s upravom parka postavljena su dva mala spomenika, jedan u čast zapovjednika zarobljeničkog logora generala G. C. Ferrarija, a drugi na spomen tragičnog marša smrti iz Srbije u Valonu. A kad bi pala večer, održavali su se koncerti na kojima se svirala bečka i ciganska glazba.
12.05.2018 13:50    Novosti   Prije 73 godine dogodio se Bleiburg, evo što se zapravo zbilo Pitanja oko događaja na Bleiburgu prije 73 godine i komemoracije koja se održava u subotu iznova dovode do podjela u hrvatskom društvu, osobito ona o tome zašto se u Hrvatskoj ne komemoriraju žrtve, već ideologije. Tportal donosi prikaz zbivanja iz svibnja 1945. što su postala simbolom i metaforom svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika. U subotu na Blajburškom polju u Austriji održava se središnja komemoracija povodom 73. godišnjice blajburške tragedije. Pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, dok je u liturgijskom dijelu suorganizator zajedničko Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Početak ove tragedije zbio se 15. svibnja 1945. godine, kada su se pripadnici Hrvatske vojske, točnije vojne snage Nezavisne države Hrvatske nastale 1944. spajanjem domobranstva i Ustaške vojnice s civilima počeli povlačiti prema britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili im da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Desetak tisuća zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu, no i oni su poslije predani Jugoslavenskoj armiji i gotovo svi pobijeni. Ovim događajima prethodili su mnogobrojni pozivi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije pripadnicima kvislinških formacija s kraja 1944. i 1945. godine da ustanu protiv okupatora i prijeđu u njezine redove. Dio je doista prešao u partizanske redove, dok je drugi ostao u prvobitnim postrojbama vjernima nacističkoj Njemačkoj. Osnažene partizanske postrojbe s gotovo 800.000 pripadnika raspodijeljenih u pet armija gonile su ostatke poraženih snaga sve do Koruške, a sudbini 170.000 pripadnika vojske NDH nije pomogao ni potez ustaškog poglavnika Ante Pavelića koji je nakon proboja Srijemskog fronta poslao specijalnog izaslanika Vjekoslava Vrančića savezničkom zapovjedništvu u Italiji te je zatražio pomoć. Pavelićeve molbe bile su uzaludne jer se britanski feldmaršal Harold Alexander ravnao odlukama Teheranske konferencije, prema kojima se poslije rata nije dopustio opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koju su uspostavile sile Osovine, pa je odbio primiti Pavelićeve emisare te ih je poslao u zarobljenički logor, a ‘Memorandum Vlade NDH’ neotvoren je poslao Titu u Beograd. Prema izvješću štaba 12. divizije Jugoslavenske armije, sačinjenim odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 pripadnika poražene vojske NDH. Partizanske snage koje se od ožujka 1945. nazivaju Jugoslavenska armija zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle su dublje na područje pod svojom kontrolom te su velik broj tih ljudi pobile u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, u Maceljskoj šumi i na mnogim drugim manjim stratištima, dok na samom Bleiburgu nisu zabilježeni pokolji zarobljenika. Sudeći prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iz redova Hrvata iznosi oko 50 tisuća. Zato se imenom Blajburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima sljedećih mjeseci, a ti su se događaji u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazivali križni putovi i zapravo su bili marševi smrti. Valja napomenuti kako su tih dana na području Koruške uglavnom izručene oružane snage NDH, ali i slovenski domobrani, četnici, ljotićevci, nedićevci te velik broj zarobljenih ruskih kvislinga koji su izručeni tadašnjem Sovjetskom Savezu. Većina pak četničkih snaga uglavnom je izbjegla izručenje jer su početkom svibnja prešle u Italiju i predale se američkim snagama. Amerikanci su smjestili četnike u logor kod Palma Nove, nakon čega su emigrirali u zemlje zapadne Europe i Sjedinjene Države. Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima kako bi izbjegli pokolj koji je kasnije doista izvršila pobjednička strana. Međutim britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju ustaškog generala Ive Herenčića, već je izričito zahtijevao da se poražene snage moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik na terenu bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije. Nakon predaje vojnici i civili su vraćeni na područje Jugoslavije, da bi potom idućih mjeseci uslijedili pokolji koji su se događali prilikom provođenja zarobljenika kroz čitavu Jugoslaviju, u nekim slučajevima sve do južnih granica današnje Makedonije. Zarobljenici su tijekom tog križnog puta smještani u usputne logore, s tim da je samo manji broj ustaša i dužnosnika NDH izveden pred prijeke sudove, dok je većina žrtava pobijena bez ikakvog suda. O tome tko će biti izdvojen iz zarobljeničke kolone odlučivali su samovoljni pojedinci partizani. Jedni su strijeljani zato što su imali činove, drugi zbog boje odora, ostali zbog vremena stupanja u vojsku, određenog zavičajnog podrijetla ili zato što su prepoznati kao zločinci. Oni koji su preživjeli križni put u sabirnim su logorima proveli do godine dana, nakon čega su, uz amnestiju, pušteni kućama. Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim su detaljima najinformiraniji sudionici odlučili trajno šutjeti, dok je dokumentacija o događajima iz svibnja 1945. poprilično manjkava. Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je ‘Ministar i pokolji’, izdana 1986. godine. Objavljivanje knjige podiglo je veliku prašinu u Velikoj Britaniji, čije su je vlasti vrlo brzo zabranile i povukle iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Njezin autor, grof Nikolaj Tolstoj, optužen je za klevetu te je u sudskom procesu zatvorenim za javnost osuđen na iznimno visoku novčanu kaznu u iznosu od milijun i pol funti, a k tome je još milijun funti platio na ime sudskih troškova. Bila je to najveća ikad izrečena novčana sankcija u Britaniji. Tolstoj je, naime, u knjizi problematizirao ulogu Harolda MacMillana, opunomoćenog ministra pri glavnom stožeru savezničkih snaga, koji je kasnije za svoje zasluge promoviran u lorda Stocktona, da bi 1957. postao britanskim premijerom. Autor u knjizi upućuje na dvije ‘kobne pogreške’ Britanaca koje smatra odgovornima za događaje što su uslijedili nakon što su izručili Kozake i ostale ruske kolaboracioniste Crvenoj armiji, a kvislinge, kolaboracioniste i civile iz Jugoslavije partizanima koji su u razdoblju poslijeratnih zločina pokazali iznimnu okrutnost i osvetoljubivost prema poraženima, ostavljajući tamnu mrlju na inače svijetloj borbi protiv fašizma i nacizma.
30.03.2018 16:42    Novosti   FOTO / Križni put na Hum okupio brojne vjernike iz Mostara i Hercegovine Tradicionalni križni put na mostarskom brdu Hum, na kojem se tisuće kršćanskih vjernika prisjećaju Isusovih muka, održan je i ovog Velikog petka. Rijeke vjernika slile su se iz Mostara i okolnih mjesta kako bi hodočastili prisjećajući se Muke Isusa Krista koji je svojom smrću otkupio grijehe svijeta.
28.03.2017 19:41    Novosti   Mostar: Križni put na Đubrane u župi Potoci Đubrani su poznati ne samo po Đubranskim mučenicima iz turskoga doba, nego i iz vremena Domovinskoga rata. Ovuda je vodio "Put spasa", koji je bio jedini izlaz u slobodu za stotine Bjelopoljca koji su bili u ratnome okruženju, javlja cnak.ba.
14.05.2016 09:11    Novosti   Komemoracija na Bleiburškom polju U povodu obilježavanja 71. obljetnice bleiburške tragedije i tragedije Križnoga puta u središnja komemoracija održat će se na Bleiburškom polju, gdje će u 12 sati biti služena spomen misa.
25.03.2016 17:05    Novosti   FOTO: Tisuće vjernika pohodilo križni put na Humu kod Mostara Vjernici u Mostaru danas su tradicionalno sudjelovali u velikom križnom putu uz četrnaest postaja na brdu Hum.
21.03.2016 15:24    Kultura   Na Veliki petak pobožnost Križnog puta na Hum Na 'mostarsku Kalvariju' – Hum i ove će se godine vjernici u pokorničkom hodu i razmatranju otajstva Kristove muke, organizirano i vjernički popeti na Veliki petak, 25. ožujka. Pobožnost Križnoga puta započinje u 15 sati kod Prve postaje. Na kraju Križnoga puta, kod Križa, vjernicima će se obratiti biskup mons. Ratko Perić.
19.04.2014 08:51    Novosti   Križni put: Papa molio za žrtve ekonomskog iskorištavanja i zlostavljanja Od početka Križnog puta upozoravalo se na 'težak križ svijeta rada'. Već kod prve postaje izdvojena je kleveta.
18.04.2014 17:20    Novosti   FOTO: Veliki broj vjernika na tradicionalnom križnom putu na Humu Tradicionalni križni put na mostarskom brdu Hum, na kojem se tisuće kršćanskih vjernika prisjećaju Isusovih muka, održano je i ovog Velikog petka.
17.09.2013 17:11    Novosti   Novi dizajn i mogućnosti na web-stranici Katedrale Mostar; 3D Katedrale, Virtualni posjet... Svjesni da živimo u eri medija, posebno interneta, župni ured Marije Majke Crkve – Katedrala Mostar redizajnirala je svoju web-stranicu uz želju da i na ovaj način vrše poslanje te propovijedaju Evanđelje.
19.08.2013 10:57    Novosti   Čuvanje uspomene na komunističke zločine u Maclju Široki Brijeg, 19. kolovoza 2013. (Vicepostulatura) – Na području Maclja i okolnih mjesta komunisti su u svibnju i lipnju 1945. ubijali povratnike s Bleiburga na njihovom Križnom putu, prema izjavi svjedoka oko 13-ak tisuća.