Već drugu godinu zaredom građani Mostara ostat će uskraćeni za doček Nove godine na otvorenom. Neki kažu da je to zbog nezainteresiranosti građana, drugi govore kako za to jednostavno nema novca u gradskoj blagajni. Iskreno, i jedan i drugi izgovor mogao bi se svrstati u kategoriju mostarskih “šupljaka”, “crnjaka” ili “bezvezarija”.  Kao prvo, gradski doček Nove godine nije nešto za što bi se naplaćivao ulaz, tako da je smiješno reći da se neće organizirati zato što dovoljan broj ljudi nije iskazao interes. Kao drugo, pitanje financijske nemoći Grada jeste neosporno – Mostar nema novca. Ali, zar bi to stvarno trebalo spriječiti dovođenje jedne voditeljice i dvoje-troje pjevača na jednu pozornicu da pjevaju nekoliko sati u noć. Kada svaki tradicionalni hercegovački svatovi mogu imati grupu harmonikaša i svatovski bend koji svira do zore, zar bi Grad Mostar bio u nekom velikom gubitku kada bi angažirao nekog od lokalnih pjevača da zabavi tu malu skupinu Mostarki i Mostaraca koji zbilja žele doček na otvorenom. Kad im već ne mogu više priuštiti Coloniju, Pipse, Elemental, Laku i ostalu skuplju glazbenu kompaniju, zašto Ljubo Bešlić i ekipa nisu posegnuli za nekim od sezonskih gradskih celebrityja iz Melodija Mostara koji su ionako naučili za svoj jednogodišnji glazbeni nastup više potrošiti nego zaraditi.

Mogli su posegnuti i za nekim od domaćih bendova koji sviraju po humanitarnim koncertima, motorijadama i studentskim svirkama. Kada su se znali “refati” za kavu kad im je došla “voda do grla” zbog neizbora gradonačelnika i neusvajanja proračuna 2009. godine, zašto se nisu mogli “izrefati” i za nastup, recimo, Josipa Bilaća, Romea Nikolića ili Željke Bošnjak? Istina, mostarski “hakatori” tada bi došli na svoje i ne bi ostali dužni niskih uvreda, komentara i dobrog starog “žuganja”. Ali, tek tada bi gradonačelnik i ekipa mogli reći da su učinili sve što su mogli te da za nešto veće jednostavno nemaju novca.

No, možda je već tradicionalni izostanak dočeka Nove godine u Mostaru samo podsjetnik da u ovom gradu vrijeme odavno stoji. Što se promijenilo u posljednjih nekoliko godina? I dalje sastavljamo žalopojke o tome kako je grad prljav i ružan, kako nam ulice “plivaju” kad je kiša, kako nemamo dovoljno kulture, sporta, razonode… Studenti nam i dalje kukaju kako nemaju perspektive, i to dok u nekom kafiću ispijaju po tko zna koju kavu toga dana. Posla nema ni na vidiku, a i ako ga netko nađe, nikad nije dovoljno dobar. Oni “ružni” tržni centri i dalje nam oblikuju izgled grada, dok nam s većine stambenih zgrada otpada fasada.

Naslovi poput “Mostar kao Venecija” ili “Kako je Ljubo ukrao Božić” ne zastarijevaju u našim medijima, a kada nas ti isti mediji nešto upitaju, bez obzira koliko imamo reći i koliko volimo “žugati”, u tom trenutku i dalje odgovaramo s “nemoj mene, majke ti”. Vrijeme u ovom gradu stoji u mjestu, pa je onda i logično pitati se zašto bismo uopće slavili dolazak Nove godine kada znamo da se nemamo čemu radovati. Zato kada ovog Silvestrova na TV-u budemo gledali slike vatrometa i slavlja iz svijeta koji je ušao u novu 2012. godinu, moći ćemo samo odmahnuti rukom. Mi smo u vremenskoj kapsuli. Mi smo Mostar. Mi, nažalost, već dugo ne idemo nikamo.

M.V./Pogled.ba