Domaći film. Zbog lakšeg baratanja svedimo to “domaći” na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju. Iz ljubavi prema Đuri, uvrstimo i simpatični “Kajmak i marmeladu” u tu kategoriju. Budimo realni i priznajmo, ne gledamo domaće filmove, ali isto tako nije istina da je samo do nas nego i do filmskog svijeta.

Krenimo od tvrdnje da je umjetnost ništa drugo nego odraz života. Nadalje… Kad smo prestali gledati domaće filmove? Otkada je super zgodna teta skuhala Aleksi paštašutu?! Otkada je blagajnica otišla na more!? Prestali smo gledati filmove otkada je u njima umro humor, a to se dogodilo prerano. Kroz veoma humoristične filmove, još iz vremena Juge veoma lagano smo “bježali” od naših običnih i neobičnih životnih problema.

Što se još dogodilo? Famozni američki film. Taj otrov također se veoma rano proširio po svijetu i nije donio ničega dobroga. Donio nam je visokobudžetna ostvarenja naučivši nas na nevjerojatne eksplozije, ratovanje, ubijanje, pucanje, skakanje, uništavanje scene i što još ne. Malo po malo, Amerikanci nas naučiše na nevjerojatno lagan način pobjeći od stvarnosti. Dalje, ponudili su nam i urnebesne komedije. Recimo da se inteligencija mjeri kalorijama, onda bismo takve filmove nazvali niskokaloričnima, od kojih se pravi “filmoljubac” ne može najesti. Uništiše nam, dakle, pogled na naš vlastiti film koji je odjednom postao glup i dosadan. Film u kojem glumci čudno pričaju i ne znaju glumiti.

Pomalo, naši filmovi su postali često tamni, mračni i ozbiljni. Dakle, umjetnost je odraz života, a gledajući takva ostvarenja, vjerojatno smo se prepali gledajući sami sebe. Ne vjerujemo da takvo što postoji u našem okruženju. Čovjeku se najteže suočiti sa samim sobom. Međutim, neprestano su nam kojekakve nagrade dokazivale da imamo kvalitetan film, ali koji jednostavno ne može živjeti na vlastitom prostoru. Od Tanovićeva Oscara pa do Medvjeda Jasmile Žbanić. Redatelji su prestali nuditi ono za čim je prosječni gledatelj žudio, a to su jednostavno bili najobičniji humor i akcija. Svaki film koji je ponudio imalo humora, prošao je odlično. Sjetimo se odličnog Hribarova uratka “Što je muškarac bez brkova” prema djelu Ante Tomića ili također prema Tomićevu romanu snimljene “Karaule”, doduše izmijenjene od Grlića, začinjene tragedijom.

Glumci. Na stranu stavimo naše velikane, novi zaista često znaju biti loši. Vjerojatno je problem da ih je i same strah odigrati neku ulogu. Izdvojit ću neke novije, meni zanimljive. Uloga Lučeva u “maknutom”, skoro pa eksperimentalnom filmu Lukasa Nole “Sami” svojedobno proglašenim “big (s)hitom” godine. Također bih izdvojio odličnog Krešimira Mikića, koji nam je ponudio odlične uloge, najprije mladog uspješnog čovjeka “iznenada” oboljelog od AIDS-a u Matanićevu “Volim te”, a zatim i nevjerojatnu ulogu PTSP bolesnika u filmu Branka Schimdta “Put lubenica”. Zatim ponovno nizao uloge nevjerojatnih karaktera, najprije u “Kino Lika”, zatim i u “72 dana”. Koje glumce bih istaknuo u Bosni u posljednje vrijeme? Sašu Petrovića koji je odradio nevjerojatnu ulogu frustriranog, poletnog, s mnogo problema te na kraju i izigranog vozača taksija u Durakovićevu “Teško je biti fin”. Čitavu ekipu “Nafake”, koja je napravila nevjerojatno simpatičan film o ratu. Istaknuo bih ulogu Harisa Burine i nevjerojatan monolog na rijeci Drini. Sjetimo se i pomalo dosadnog “Snijega” mlade Aide Begić, ali i nevjerojatne scene donošenja svježe vode, “vjetra” koji skida maramu s glave ortodoksne muslimanke koju je igrala odlična Zana Marjanović. I tako dalje i tako više.

Treba reći nešto i o dostupnosti filma. Rekao bih da bi ih trebalo više reklamirati, dakle, zaista kvantitativno reklamirati, a ako se može, usput i kvalitetno. U malenim gradovima koji nemaju kino zapazili smo da projekcije jako dobro prolaze, sjetimo se filmskog festivala u Mostaru. Bio je neobično dobro popraćen. Dakle, filmovi su nam dobri koliko i loši. Međutim, mislim da su vrijedni gledanja. Kako riješiti taj “problem”? Ako se već toliko hvalimo da smo u zemlji vjernika, najbolje bi bilo da sklopimo pakt sa svećenicima, gdje bi nam nakon ispovijedi rekli: “Sinko, za pokoru ćeš odgledati tri domaća filma!”

Mladen Topić/Pogled.ba