Voda u Mostaru, ona iz starije mreže, već odavno nije za piće, osobito kad padne kiša. Zamućenost tekućine koja život znači preventivno se anulira enormnom količinom klora, u malim količinama malo opasne materije koja eliminira mogućnost bakterijske infekcije “pitkom” vodom iz mostarskog Vodovoda. Bazeni za taloženje, kako čujem, čišćeni su nekada davno, mulj iz njih čeka neka bolja vremena za odlazak iz tih istih bazena. Klor, ono bijelo koje ostaje u čaši nakon točenja, ubija i bakterije u organizmu. Sjajno, zar ne? Pa da, ali, ubija i bakterije s pomoću kojih varimo hranu i borimo se protiv štetnih bakterija i otrova. Česti bolovi u trbuhu, groznice i proljevi u vrijeme kiša lako se mogu povezati s tim istim kišama i vodom koju pijemo. Negdje cijev, prilikom čestih zemljanih radova, i pukne. Znam pouzdano da se često i ne krpi, ili se zakrpi onako, zbrda-zdola, ionako se ne vidi pod zemljom. Voda se miješa s tom istom zemljom, često i s fekalijama iz kanalizacije, ali ogromna količina klora to nekako anulira. Doduše, teške metale klor ne uklanja, oni se talože u organizmima mostarskih dvonožaca i često rezultiraju karcinomima. Ipak, nije šokantno sve do kemoterapije i zračenja, to je samo dio procesa koji traje već nekoliko desetljeća, povremeni kratkotrajni popravci čine da sustav funkcionira još koji mjesec. Godinu. Ili do izbora.

Trodimenzionalna infrastruktura, ona vidljiva, oslikava isti trend. Zgrade održava ili obnavlja kako koji od nas može. Zakrpe od nekoliko stanova s naoko novim fasadama i bojom, česte su na iole starim zgradama. Neodržavane stare zidove prekrije mahovina. S neplanski napravljenih mansardi slijeva se počesto i otpadna kućna voda, pluvijalna (kišna) i pretvara zidove u podlogu za rast mediteranskog bilja i razvoj zidne flore, s vremenom i faune, biljnog i životinjskog svijeta kakav se može naći samo na zapuštenim ruševinama. Valjda tako izgleda komplet lego-kockica u kojima je pola kockica nagorjelo u kakvom požaru. Opterećenje gradske infrastrukture koja se ne snaži, koja se čak i ne održava, čini da grad polako puca u sve tri dimenzije, da su pukotine sve vidljivije, a život u dotrajalim stambenim košnicama sve nezdraviji i problematičniji. Grad narasta u visinu, pokriva površine kojima je disao i apsorbirao višak kiše i topline, čini što bi odjeća od vreća za smeće činila organizmu koji bi se u nju odjenuo. Određeno vrijeme čovjek može nositi najlonsku i plastičnu odjeću, ali u jednom trenutku će se organizam pobuniti i početi se boriti plikovima, neugodnim znojenjem, ekcemima i čirevima, nastojeći tako mozgu dati do znanja da se vinilom pokrivenu tijelu ne da živjeti.

Kanalizacija, sudstvo, promet, sigurnost, urbanizam... O svakoj od ovih stavki bi se dalo pisati i u tren oka uspostaviti približnu, ako ne i potpuno egzaktnu dijagnozu postupnog propadanja i doglednog raspada. Uzročnik stanja je, da ne okolišamo, superglomazna i megainertna Gradska uprava Mostara, potpuno neosjetljiva na kolektivne i pojedinačne probleme građana, na korupciju kao “modus operandi” te evidentan i lako dokaziv infrastrukturni i urbanistički kolaps grada na Neretvi. Potpuna odsutnost interesa za bilo što što egzistencijalno izravno ne dotiče zaposlene u mamutskoj Gradskoj upravi, neće istu ni zabrinuti ni pokrenuti. Zakrpe na pojedinim dijelovima mostarskog poluživog tijela, sve manje traju i sve slabije drže. Gaće sastavljene isključivo od zakrpa, gaće kojima se više i ne prepoznaje prvotni materijal od kojega su napravljene, ne mogu više podnijeti ni sjedenje ni kretanje. Još se drže, pričom o famoznom Mo-parkingu, neriješenoj političkoj situaciji, Statutu i manjkavostima u izbornom zakonu i ostalim “hozntregerima” za političko poštapanje. Možda, jednom, kad svi postanemo teški od kemoterapije i teških metala, kašljavi od plijesni sa zidova i reumatični od vlage, kad se zakrpljene gaće sasvim rašiju i padnu na tlo, neki od nas najzad, zadnjom snagom i ostacima razuma, najzad će viknuti: “Car je gol!”.