Interview

18.11.2018 09:13    Interview   0 Karamatić: Članovi SIP-a BiH sigurniji bi bili u Alepu nego u Sarajevu, došao je kraj mutant državi Karamatić kaže kako je došao kraj ovakvom mutantu od države
13.11.2018 12:21    Interview   0 ​Lidija Žigić: Liderstvo i učenje ne mogu jedno bez drugog Nikada nije lako uskladiti sve poslovne i privatne obaveze, posebno kada radite posao koji nema klasičnog radnog vremena i koji zahtijeva česta službena putovanja, a istovremeno trebate biti i dobra majka i supruga i odvojiti vrijeme za obitelj. Uz dobru organizaciju, nije nemoguće.
31.10.2018 12:32    Interview   0 Mostarski ''Ters'': Bit ćemo ''Grumpy'' ili ''Griesgram'' kad odselimo zbog besparice Stranica na Facebooku i Instagramu „Ters“ već nekoliko godina privlači sve veći broj čitatelja svojim satiričnim opisom mostarske svakodnevice. Grupa mladih pokrenula je ovu stranicu iz zezancije, a danas ona broji preko 22 tisuće sljedbenika. U intervju za Pogled.ba otkrili su što ih inspirira, jesu li imali neugodnih situacija zbog toga te kakva je budućnost „Tersa“?
14.10.2018 18:37    Interview   0 Zdravko Čolić: Razvijao sam glas pjevajući gangu u rodnoj Hercegovini Te 1951. u obitelji Čolić, domaćice Stane i policijskog narednika Vlade, rodio se dječak kojem su u želji da bude zdrav nadjenuli ime Zdravko, piše Večernji list. U tom trenutku, tvrde astrolozi, planeti su se “urotili” da mu zacrtaju uspješnu karijeru, a uz malo Božje volje, kako to i sam voli dodati, rođena je jedna od najvećih glazbenih zvijezda prostora koji danas popularno zovemo regijom. Karizmatičan, jednostavan, zgodan, pametan i šarmantan, punio je stadione, albume prodavao u stotinama tisuća primjeraka, stvorio hitove koji se zdušno pjevaju i danas. Ekipa Večernjeg lista razgovarala je s legendom ovih dana, gdje je otkrio zanimljive detalje o sebi, o svom hercegovačkom podrijetlu, gangi… Do sada ste opjevali i Natašu i Kristinu i Ivanu… barem desetak žena, ali na ovom albumu nema nijedne pjesme posvećene nekoj ženi. Obožavateljice bi mogle zamjeriti? – A nisam koliko i Arsen Dedić koji je znao reći “sve sam ih opjevao”’! I ne znam hoću li ga ikada skinuti s trona po pjesmama kojima smo opjevali mnoga ženska imena. I da, istina je da na ovom albumu nema ženskih imena, ali obožavateljice to sigurno neće zamjeriti jer ne znači da ih neće biti već na idućem albumu. Iako u tim pjesmama nema osobnih priča, ako je lijepa i tekst sadržajan, ne prezam od tih “ženskih” stvari. Od njih mi je najdraža “Zbogom, Ivana“. Jedna mala pjesma Kornelija Kovača i Gorana Bregovića s albuma “Malo pojačaj radio”. Ima novovalni prizvuk 80-ih i Grace Jones, ima nekog gušta u njenom aranžmanu, ali je više klupska nego koncertna pa je nikada ne izvodim. Respektabilna je brojka 50 koja se odnosi na to prije koliko ste godina održali svoj prvi nastup. Kada biste sada s odmakom rezimirali svojih nekoliko desetljeća karijere, vidite li recept po kojem se postaje i ostaje zvijezda vašeg kalibra? – Prije je to 50 godina od prvog honorara. Dakle, moj pokojni prijatelj Nedim i ja, tada gimnazijalci, uputili smo se prema nekoj vikendici u Boku Kotorsku. Uzeli sendviče i stopom stigli od Sarajeva do Baošića i tamo Nedim spazi na banderi oglas za natjecanje pjevača amatera. To je bila prilika da me nagovori da se tamo pojavim. Uhvatio sam gitaru i otpjevao “Lady Madonnu“ od The Beatlesa. A kako sam u tom mjestu proveo i dva-tri prethodna ljeta, a nalazio se tamo i dom za nezbrinutu djecu, na natjecanju su me prepoznali i ti domci i taj svijet koji je tamo živio i nastalo je takvo navijanje da sam morao pobijediti. Ali pobjeda je značila odlazak u tadašnji Titograd na daljnje natjecanje, a kako sam ja iz Sarajeva, nisam na to imao pravo. Ne znajući što će sa mnom, da skratim priču, jedino rješenje bila je druga nagrada s novčanim iznosom prve. I od tog honorara Nedim i ja vratili smo se do Herceg Novog autobusom pa odande vlakom otišli u Dubrovnik na kolače, pa na kobasice i kiseli kupus i potom vlakom natrag do Sarajeva. Sutradan je ostalo još love za marendu kojom smo počastili školsku raju. Istopila se lova za čas, ali to mi je možda preokrenulo život. Godinu kasnije sam već s Ambasadorima pjevao po lokalnim zabavama po Sarajevu, da bismo se pojavili na Šlageru sezonu s “Plačem za tvojim usnama“ gdje me zapazio Kornelije Kovač i poslije Dade Topića pozvao u Korni grupu. Tu sam ostao kratko te se vratio u Sarajevo gdje je 1972. s pjesmom “Sinoć nisi bila tu“ počela moja festivalska karijera. Drugi je dan i zagrebački Večernjak pisao: Pojavilo se novo ime – Zdravko Čolić. Znači, sve je stvar sudbine i nema pravog recepta za uspjeh? – Ma tko je o tome tada razmišljao. Otišao bih u Dubrovnik, okrenuo šešir na cestu i radio zabavu od svojeg nastupa. Nikad nisam očekivao da ću se profesionalno baviti glazbom. Bio sam odličan đak i odličan student s natprosječnim uspjehom. Bavio sam se sportom uz koji sam volio i glazbu, ali to je bila više neka strast, neki hobi. Kad mi je otac kupio gitaru od daljnjeg rođaka koji ih je izrađivao, k nama je na nagovor mojeg oca tri puta tjedno dolazio čika Ivan Barić, moj profesor nota i gitare, Dalmatinac koji je prvi uočio moju energiju. Bila je to stalna borba između nogometa i sviranja gitare, dok u jednom momentu, kad je bila jedna važna utakmica, ja nisam ostao na tekmi, nego sam došao kući čika Ivanu na poduku. Mislim da je sve to što se dogodilo sudbina. Stvari su se naprosto razvijale slučajno. Poslije prvih nagrada počelo se zarađivati i došli su tiražni albumi i dohodovnost. Ne duhovnost! Šalim se, naravno. Uglavnom, cijelu svoju priču vežem sa sudbinom i nekim Božjim rukama, vjerovali mi u njih ili ne, tako da recepta generalno nema. I danas oni koji pamte Jugoslaviju, kada ih pitate koji su bili njeni najveći brendovi, kažu Tito pa Čolić. Kakav je vaš stav o brendu broj jedan? – Volio sam druga Tita i od toga ne bježim. Pjevao sam mu četiri puta. Sjećam se, bio sam tek mjesec i pol u vojsci kada su me zvali da mu pjevam na dočeku Nove 1979. godine. Bile su sa mnom i Lokice i cijeli konglomerat ljudi iz bivše Juge, od Slovenije do Makedonije. Tu sam mu, između ostalog, prvi put otpjevao i “Druže Tito, mi ti se kunemo“, pjesmu sa zagrebačkog festivala revolucionarne glazbe iz 1977. godine, i jako mu se dopalo. U tom špaliru u kojem smo kasnije stajali da nam svima čestita Novu godinu, poljubio sam ga onako u vojničkoj uniformi, a on mi kaže: “Vojniče, lako je tebi”, u smislu s djevojkama plešeš i pjevaš na Brijunima, a u vojsci si. Možemo danas misliti što želimo, ali tada je Tito bio pojam. Sve je to bilo dio jednog vremena, jedne kulture i jedne države koja više ne postoji. Vrijeme drugačijih pjesama, drugačijeg zajedništva i vrijeme socijalizma koje ostavljamo tamo gdje i pripada. Čolići su iz Hercegovine. Je li bilo među njima pjevača, odakle ste povukli gen za glazbu? – Prvi sam pjevač, iako se u selima u Hercegovini pjevala ganga. Volio sam sijela na kojima su se ljudi skupljali, a ja sam kao mali pokušavao imitirati te hercegovačke gange i uz ujake razvijao glas. Ali muzikalni su bili i mama i tata, a svoje je odigrala i u Sarajevu vrlo dominantna sevdalinka. Slušao sam te lijepe bosanske pjesme decentnih, lijepo umivenih tekstova i kroz njih dobio prve informacije o lijepoj harmoniji. Ima jedna divna priča. Živjeli smo, naime, u Sarajevu u zajedničkom stanu kod obitelji Samardžić, po onom sistemu u bivšoj državi “podijeli da ovi ljudi koji su imali malo više daju onima koji nemaju”. I ta gospođa Samardžić imala je radio, a ja bih joj kucao na vrata i zvao je: “Dopođa, otvori vrata!“, a ona me obožavala, iako moju obitelj, naravno, nije jer smo upali na njihovo jer je država tako odlučila. Bio sam umiljat pa bi me pustila k sebi da slušam radio, a ja bih stavio uho na aparat i uživao misleći da je mali orkestar u toj kutiji. To me sve oblikovalo. Životni plan bio vam je završiti ekonomiju, što ste i ostvarili, i baviti se ozbiljnim poslom, dok je glazba trebala biti hobi. Tamo 80-ih na nekoliko godina doista ste prestali pjevati i postali ste biznismen, točnije mali poduzetnik, a u glazbu vas je vratio Goran Bregović? – Te 1985. četiri sam godine živio u Zagrebu, kasnije i u Splitu, i zbilja nisam pjevao. Naime, tada sam se vratio iz Amerike i jedan moj ortak Boris iz Zagreba predložio mi je biznis sa strojevima koji su proizvodili plastične dijelove i bakelit za PTT program. I jako smo lijepo funkcionirali. Pred sam rat priključili smo se Dalmi iz Splita i preko nekih, pa i političkih krugova, došli do prostora u okolici Solina u kojem smo mogli zaposliti ljude i sve je to bilo dosta napredno za to vrijeme. Ali eto, uslijedio je rat i Bregović me doslovno vratio u glazbu. Uvijek se smijem kako mi je rekao: “Tih malih poduzetnika ima milijun, ali nema milijun pjevača. Ako si rođen kao pjevač, onda pjevaj”. Odigrala je tu ulogu i neka vrsta zasićenosti jer ja ipak subjektivno nisam pripadao tom poslovnom svijetu te sam se vratio lijepim koncertima i onome što zbilja volim. I tako do danas. Jeste li vi i Brega i danas jarani? – Manje se družimo, ali ono što imamo nosimo u sebi i, kad se vidimo, sve je kao nekad. Bilo kad da me zove kao gosta na koncert, napuštam sve svoje obveze i dolazim. Imamo dobru suradnju još iz sarajevskih dana. Bavljenje glazbom je kao trčanje maratona. Oni koji to rade kratko sve zaborave već prekosutra. Dugoprugaši poput nas pamte milijun događaja koji nas vežu i to se ne zaboravlja. Javni posao sam je po sebi težak. Svojim kćerima nikada ne bih poželio da se time bave. Pogotovo kao žene. Ipak, ako netko ima Božji dar za to, mislim da je tada u pitanju sudbina koju treba poštovati i raditi to dok god ima smisla. Tu je hrpa odricanja, ali i fantastičan dar druženja i duhovni pristup ljudima, divna energija koja se prenosi i to vas drži. Kad već spominjemo Bregu, vi ste dvije legende i dva zgodna frajera koja su popularizirala bijelo odijelo. Kojem bolje stoji? – Ja mislim da je tu Brega pobjednik! On je od toga napravio imidž. Ljeti ga i ja ponekad još odjenem, ali po navici biram tamna odijela. U spomenutom periodu u kojem se niste bavili glazbom jedina osoba s kojom ste se družili iz glazbenog svijeta bio je Arsen Dedić. – Ta njegova inteligencija, duhovitost i cinizam bili su sjajni. Gabi, on, tada mali Matija i ja otišli bismo na ručak, posjećivao sam ih i sa svojom tadašnjom djevojkom u njihovoj kući u Šibeniku. Bio je divan umjetnik, vodili smo lijepe razgovore i imali dobar duhovni kontakt. Nije to bilo tendenciozno. Bilo je divno. Bio je velik. Svojevremeno ste snimali za njemačko tržište, postojao je plan za gradnju vaše inozemne karijere, ali niste mogli otići. Biste li se ipak odselili da ste znali da nas čeka rat? – Ne bih. To bi značilo bježanje od samog sebe. Napravio bih sve isto kao što sam i napravio. Posao čovjek uvijek može promijeniti, ali ne može promijeniti svoj život, svoje prijatelje, svoje roditelje, a to je nešto što mi je najvažnije. Koje vas emocije preplavljuju kada danas posjetite rodno Sarajevo i koliko se taj grad razlikuje od Sarajeva vaše mladosti? – Etnički je drugačija situacija. Došla je i nova generacija, ali to se dogodilo i u gradovima koji možda ni nisu imali neke velike katastrofe i razaranja. Ali ostao je taj lijepi duh u gradu. Tamo je moja obitelj i pripadam tom gradu. Ja sam Sarajlija i Bosanac gdje god bio i to će tako biti cijeli život. Potrebno je možda još neko vrijeme da se u njega vrati ta nekad bolja energija u kulturnom i duhovnom smislu. Djelujete mi kao neumoran čovjek. Pridodamo li tome da ste prešli šezdesetu, a izgledate sjajno, moram vas pitati što je vaš eliksir mladosti, u čemu je tajna. – Izgledam dobro kako kad! I nema eliksira. Znam se zapustiti pa kad osjetim da sam loše, počnem trčati i šetati se, boraviti u prirodi. Mislim da je najbolje kad čovjek pozitivno razmišlja jer to se vidi i na van pa sam sebe time stimuliram. I treba voljeti ljude koji vas okružuju. A ima nešto i u hrani. Ne treba jesti tešku hranu i piti puno vode. No nije da nisam hedonist, baš kao što smatram da koja čašica kvalitetnog alkohola nije nikakav problem. Vaša supruga Aleksandra udala se za vas kad ste već bili zvijezda kakva ste danas. Znala je u što se upušta. Kako nemamo priliku pitati nju, pitamo vas – koliko je teško ili lako biti sa Zdravkom Čolićem u braku? – Ni ja ni ona nismo ljudi koji se vole previše eksponirati. Ona se k tome više bavi našom obitelji i kćerima. Razumijemo se i nema tajni. Svi se mi slažemo nakratko, ali kad su ljudi u ozbiljnom braku, moraju imati povjerenje i nepokolebljivost. U svojem stavu ili razmišljanju ne smije se posustati zbog sitnica. Ali teško je sa mnom. Sama je izabrala.
04.10.2018 08:43    Interview   0 INTERVJU Slađan Bevanda: Imali smo više od 10 prijava u zadnje vrijeme u kojima se spominju migranti Migranti upadaju u nenaseljene kuće na području Mostara
20.09.2018 09:45    Interview   0 Ivana Banfić: Priroda me čini poniznom i zahvalnom na svom životu Vladarica dance scene 90-ih Ivana Banfić danas živi potpuno drugim životom. Rijetko nastupa i posvećena je radionicama na kojima ljudima pomaže pobijediti tremu i strah, a usto se bavi poljoprivredom i živi na selu.
18.09.2018 15:40    Interview   0 Falatar: Suljagić i Bajrović su malograđanska opcija U intervjuu za Dnevnik.ba Boriša Falatar, kandidat Naše stranke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH govori o tomu kako si Željko Komšić daje za pravo da određuje tko je za BiH a tko nije, te o tomu kako tandem Suljagić&Bajrović ne predstavljaju građansku nego malograđansku opciju. Kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić pozvao je krajem prošloga tjedna sve kandidate „probosanskih“ opcija za mjesto člana kolektivnog bh rukovodstva da se jasno odrede jesu li za odbacivanje „nametnutoga principa konstitutivnosti naroda“. Istina, već ste kazali kako Komšića ne smatrate ozbiljnim protukandidatom. Ipak, molio bih Vas da definirate što, zapravo, znače te „probosanske snage“ u aktulanoj bh političkoj konstalaciji? I tko to „atestira“? Također, mislite li kako je konstitutivnost nametnuta, a onda i kočnica za prosperitet ove zemlje? Uvjeren sam da Naša stranka u ovom trenutku predstavlja jedinu istinsku multietničku opciju koja gaji građanske vrijednosti, i u tom kontekstu je postavljana i moja kandidatura. Pod tim podrazumijevam neupitnost ljudskih prava, u koje spadaju i kolektivna prava i optimalni model kojim ta prava trebaju biti riješena. Puno je retorike koja ima za kratkoročni cilj da dođe do glasova, ali i dugoročnu nuspojavu urušavanja odnosa. Tako vidim i retoriku Komšića, koji se agresivno pokušava nametnuti kao lider neke šire grupacije. On si daje za pravo da određuje tko je za BiH a tko nije. Ne vidim na osnovu čega on to može raditi, niti to uzimam kao relevantnu klasifikaciju. Lako je pričati protiv konstitutivnosti u sistemu koji očito ne funkcionira. I sam je Komšić u velikoj mjeri bio kočnica napretka, i doprinio je gubitku potrebnog balansa između građanskog i nacionalnog. To je evidentna realnost ove zemlje. S druge strane ignorira se činjenica da se skoro 400 tisuća naših sugrađana ne može kandidirati na najvažniju poziciju u zemlji, niti glasati za „svog“ predstavnika. Time se narušavaju temeljne vrijednosti i zaista je skandalozno da toliki broj građana BiH ne može ostvariti neka od osnovnih političkih prava. Ja konstitutivnost doživljavam kao nastavak vrijednosti ZAVNOBIH-a, dakle princip tri puta „i“, koji ne bi smio izostaviti ni sve druge naše građane. Dugoročno, slažem se da bi trebalo jasnije odrediti pitanja koja se zaista odnose na specifične interese kolektiviteta, i kako se oni najbolje trebaju štititi. No istinske i dugoročne promjene – rasterećenje birokratskog aparata i moguća promjena strukture zemlje – nisu moguće bez daleko većeg povjerenja između ljudi i naroda. Ustavne reforme ne mogu se nametnuti, za njih treba postojati najšira moguća podrška u zemlji. Takvu klimu povjerenja i suradnje treba graditi, a ona se ne gradi retorikom koja vrijeđa i plaši. Građanska, ili, evo, potencijalna građanska država ozbiljna je predizborna tema. Slijedom čega je iz tzv. probosanskih redova (čak) i formuliran slogan: Ili građanska država, ili građanski rat. Koncentriramo li se (samo) na Federaciju, bjelodano je kako nema niti jedne hrvatske stranke koja bi bila za ovu opciju. Uz to, kardinal Vinko Puljić nedavno je podsjetio na „građansku Jugoslaviju“ (i Orwella), u kojoj je nastojanje jednog, najbrojnijeg naroda da bude „jednakiji“ uzrokovalo krvavi raspad. Termin građanska država je u velikoj mjeri zloiskorištavan proteklih godina. Od ideje koja po meni treba da bude fokusirana na zaštitu prava pojedinca, napravljena je agresivna slika, koja se na kraju i morala razotkriti kao jednokratno političko oružje. Ja građanske vrijednosti prvenstveno vidim kroz prava i stvarne životne uslove ljudi koji su manjina u nekom gradu, u nekoj administrativnoj cjelini, ili na nekom nivou vlasti. I tu bi tražio i odgovor prema konstitutivnosti. Kakvu konstitutivnost žele Hrvati u Zenici, Bošnjaci u Banja Luci, Srbi u Sarajevu? Odgovor na to pitanje je u biti i odgovor na pitanje kakvi smo to ljudi. Na žalost, ovde se svako trudi biti „jednakiji“ gdje god to može i kad god ima priliku. A to je neprihvatljivo. Zadržimo se još malo na „građanskoj BiH“. Mislite li – kao što, evo, ja mislim – da tu ideju kompromitira već i to što je personificiraju, ili (čak) personaliziraju likovi poput croatofobnog tandema Suljagić&Bajrović? Apsolutno se slažem sa vama. Ne pratim njihove nastupe, jer sam odavno shvatio da svojom retorikom mržnje ne predstavljaju građansku, već malograđansku opciju. Nedavno ste govorili o populizmu i mržnji koju u kampanji, po Vašem sudu, produciraju „nacionalističke stranke“. Slažem se, ima i toga, ali ni blizu onome što, primjerice, već mjesecima isijava Građanska stranka. Zanima me, međutim, kako gledate na kampanju Dragana Čovića koji je višekratno Bošnjake pozvao na suradnju? Štoviše, nazvao ih je braćom… Je li Vas – kao što mene jest! – to iznenadilo? To je dio političkog pozicioniranja pred izbore. Dragan Čović je političar koji je dio problema. On je na vlasti od rata, i snosi odgovornost za nedostatak rezultata. Kad pričate sa našim sugrađanima u Hercegovini, osjetite razočarenje što jedan klan kontrolira sve segmente života, i to prilično agresivno.Čović se održava zahvaljujući Komšiću i obratno. Kada bi nekako obojica mogli ući u Predsjedništvo, bilo bi to istinsko partnerstvo. Kod Čovića je, ako već inzistirate, teško razabrati istinske namjere od izborne retorike. No gledajući njegove rezultate kao državnika, diplomatski potezi su bili veoma slabi, BiH daleko kaska za Srbijom i Crnom Gorom što se integracija tiče, a to je jako loše za sve u BiH, pa tako i za Hrvate. Kao najmalobrojniji narod, proces iseljavanja je za nas najopasniji, i taj argument da se svi iseljavaju, po meni ne pije vode. Strah me je pomisliti kako bi izgledala demografska i ekonomska slika za desetak godina, ukoliko ne bi bilo promjena na vlasti. Kao čovjek s diplomatskim iskustvom i kontaktima, najavili ste kako će Vam vanjska politika biti jedan od prioriteta te izrazili uvjerenje da BiH može uspostaviti ravnopravne odnose i s Rusijom, i s Turskom, i s Kinom i s EU. Je li to moguće u državi koja je, makar jednim njezinim dijelom, ostavljena u amanet braći Turcima, a drugi njezin dio je u sve snažnijem zagrljaju majčice Rusije? Na samom početku angažmana sam rekao da pametna vanjska politika ne smije biti poligon za neke nove hladne ratove. Pametna politika podrazumijeva partnerstva, i ostvarivanje potencijala gdje je god to moguće. Otvaranje tržišta, investicije. Naš je prioritet članstvo u EU, ali ne trebamo mi biti veći zagovornici konflikta od većine zemalja EU. Prozivanje velikih sila, uvođenje njihovih konflikata u naš politički ambijent je gubljenje vremena. Mi moramo imati strategiju i početi raditi. Historijske i kulturne veze sa Rusijom i Turskom, i drugim zemljama širom svijeta, su naše nevjerovatno bogatstvo. Trebamo ga iskoristiti za napredak i boljitak svih građana, a ne za jeftine političke poene i podršku pojedinim opcijama. To najviše zamjeram Čoviću i Komšiću i ostalim članovima Predsjedništva, jer naše bogatstvo i potencijale pretvaraju u nešto negativno. Oni ne znaju osnove vanjske politike. Kad smo već kod vanjske politike, podsjetio bih Vas i da je Srbija ne tako davno odredila nekoliko vanjskopolitičkih stupova. Poklapaju se otprilike s ovim Vašim. No, onda ih je, ipak, Vučić reducirao na „I Kosovo i EU“… a trenutačno im je i jedno i drugo daleko. Bojite li se kako bi se i naša država mogla izgubiti u tim brojnim „stupovima“? Mi možemo izgubiti samo neradom i nedostatkom strategije. Duboko sam uvjeren da od svih kandidata imam najjače poznavanje međunarodnog ambijenta, i upravo je to što je krucijalno za ostvarenje strateških interesa ove zemlje. Možemo mi do sutra praviti teorije ovdje, ali kad odete u UN ili Bruxelles, morate se znati kretati među tim liderima, morate govoriti njihov jezik, morate znati iskoristiti mogućnosti. Konkretno, imamo vrlo malo vremena da iskomuniciramo da je svako novo proširenje EU bez paketa u kome je i BiH, u potpunosti neprihvatljivo. Tijekom pregovora Beograd-Priština (via Bruxelles) reafirmirana je razmjena teritorija kao moguće rješenje, slijedom čega je onda povučene paralela Kosovo – Republika Srpska. Dijelite li moje mišljenje da u Sarajevu prilično olako – patetičnim porukama kako ima dovoljno patriota da to spriječe – prelaze preko ove situacije? Tu postoji samo jedan, neupitan i čvrst stav – cjelovitost BiH je neupitna. Sve drugo je igranje sa posljedicama koje nikome ne bi trebale biti ni u primisli. Ja sam na nedavnom sastanku u Europskom parlamentu, i sa EU ambasadorima u našoj zemlji ukazao međunarodnoj zajednicu da ne smije zaboraviti svoj glavni i jedini logični smisao a to je da čuva mir u ovoj zemlji. Dopuštanje ratne retorike, i često dolijevanje ulja na vatru dvosmislenim izjavama za strane medije u biti je bezobrazno i nepromišljeno. Suverenost, nedjeljivost, neovisnost… to su odrednice u koje se zaklinju gotovo sve stranke, osobito bošnjačke, u Federaciji. (RS je, dakako, druga priča). Kako (onda) komentirate oduševljenost bošnjačkih stranaka na vijest kako je Nikola Špirić stavljen na američku „crnu listu“ te egzaltiranost istih na zahtjev američkog senatora Rogera Wickera da i Europa treba slijediti Washington. Ali, da se ne koncentrira samo na srpske dužnosnike. A sve to usred predizborne kampanje… To je politički ambijent u kome živimo. I tu vidim ulogu Predsjedništva. Stalno se pametuje u vezi ovlasti, pokušava se ova institucija prikazati kao neka kraljica bez ovlasti. To je pogrešno. Predsjedništvo, u svoj banalnosti svoje tročlanosti, jeste institucija koja treba postavljati vrijednosti, promovirati dijalog, koncenzus i stvarati povoljnu političku klimu, te lansirati strateške političke inicijative. Gospodine Falatar, ukoliko izborni epilog ne bude onakav kakvog ga Vi predviđate, ostajete li u BiH? Ili ćete kao većina mladih ljudi potražiti „rezervnu domovinu“. Vama, uostalom, to i ne bi bio osobit problem. Svakim danom sve sam dublje u našoj političkoj realnosti i sve je jači osjećaj da možemo, moramo, pokrenut stvari u pravom smjeru. Nedavno sam postao član Predsjedništva Naše stranke, i dugoročno namjeravam ostati bitan faktor u politici naše zemlje. No vjerujem u pobjedu, da bude jasno. Dnevnik.ba
15.09.2018 16:20    Interview   0 Fazlija Hebibović o novinarstvu: Bio sam u vrhu elite, zatim mi je život vrijedio 300 KM Mediji su u proteklom stoljeću bili zaista sedam sila, a novinari u samom vrhu elitnog društva, danas su, na žalost, na najnižim mogućim granama
12.09.2018 11:23    Interview   0 ​Nika Pinter za Pogled.ba: Sudbina 'šestorke' bila zapečaćena i prije početka procesa Informacija o mogućoj reviziji presude Jadranku Prliću i ostalima probudila je nadu kako će nepravda iskazana kroz ovo suđenje i proces u konačnici biti ispravljena. Koliko je realno da se uđe u proces revizije i kakva mogu biti očekivanja pitali smo odvjetnicu Niku Pinter koja je u procesu "šestorci" bila odvjetnica generala Slobodana Praljka.
06.09.2018 18:12    Interview   0 Zadnja godina provedena u Hrvatskoj, na RTL-u, toliko mi je zgadila novinarstvo i ljude Otkako je otišla s RTL-a, Mirjana Hrga promijenila je način života. Hektičan životni tempo zamijenila je morem, Mediteranom, u kojem uživa. Posebno jer je imala svoj projekt, kupila više od sto godina staru kuću na Lošinju, adaptirala je i odlučila iznajmljivati za odmor.
29.08.2018 12:30    Interview   0 ​Dalibor Drlje: Želim doprinijeti općem boljitku Donosimo vam intervju s Daliborom Drljom, kandidatom HDZ-a BiH za Skupštinu HNŽ-a. Drlje za Pogled.ba govori o političkom angažmanu, odlasku mladih iz BiH te o svom sportskom djelovanju.
25.08.2018 19:12    Interview   0 MIRKO PIVČEVIĆ: Za dobrog snimatelja nije dovoljna samo mašta Snimatelj Mirko Pivčević kaže da se rodio ranije i u nekom drugom prostoru, vjerojatno bi s prijateljem s akademije Kristijanom Milićem snimao samo westerne i ratne filmove. Snimatelj je to koji je krenuo kupiti nagrade s prvim snimljenim filmom i sve što snimi biva nagrađeno.