Podijeli članak

U emisiji INTERVIEW20 u programu BHT1 iz grada Splita, gost je bio poznati hrvatski pjevač Zlatan Stipišić Gibonni.
U otvorenom i opuštenom razgovoru sa urednicom Sanelom Prašović Gadžo na samom početku emisije Zlatan Stipišić Gibonni govorio je o novom albumu „Familija“  i o pjesmi “Sreća”:

„Ja bih se zahvalio svim ljudima ovom prilikom što su tako dobro reagirali na album. Pjesma „Sreća“ je ustvari s muške strane malo samoironična, to možda i nije u skladu s našim mentalitetom, mi nikad nismo imali te samoironične pjesme, bar u Dalmaciji. Mislim da je neka sarajevska škola rokenrola imala samoironičnosti, kako bih rekao „autošegu“, ono nešto na svoj račun. To je nešto u muškoj naravi, a poslije ove pjesme sam saznao i u ženskoj naravi da kad ste dugo u stabilnoj vezi počnu ljudi zamišljati kako nešto propuštaju i onda se raziđu pa tu slobodu kao upoznaš, a ustvari nije baš takva kakva si mislio da će biti jer si s druge strane izgubio jednu fantastičnu osobu zbog svojih ideja da će ti sloboda biti bolja. To je pjesma o tome, pa onda stalno sebe hvališ u toj pjesmi, kako si ti uspio, a ustvari pjesma je samoironična. A znaš tko razumije razumije, tko ne razumije, šta ću mu ja, ne mogu ja sad objašnjavati svoju pjesmu. Ne volim ja pisati pjesme što su skroz direktne, u tome ima nešto što je dobro i što nije dobro, izgubiš jedan dobar dio publike koji voli pjesmu na prvu, ali šta sad da ja radim, nisam ja tu da se sviđam nego da pišem ono što osjećam, pa će to doći do ljudi koji osjećaju isto. Uvijek mislim da je pjesma kao otvoreno pismo, reakcija na nešto što smo mi proživjeli, netko razumije, oni koji su proživjeli slično, a ne razumiju ljudi koji nisu proživjeli i to je to, jer ti ustvari ne ideš da se dopadneš svima nego da pjevaš prvo to što osjećaš, pa se nađu sebi neke srodne duše.“

O tome zašto uvijek prvo piše glazbu pa tek onda tekst Zlatan Stipišić Gibonni je rekao:

„Prvo glazbu pišem, jer da sam želio biti pjesnik, prvo to ne možeš željeti biti, nego Bog ti da. Dok mi to izvagamo šta će biti, jer mislim da tu ne može suditi nitko nego vrijeme. Neke pjesme ostanu, možda izgledaju naizgled banalne, na primjer neke narodne pjesme koje poslušaš izgledaju banalno, kad ih staviš na papir traju 200 godina zato što imaju dušu, mislim da je to jedino važno. Nikad se nisam zamarao sa svojom ulogom šta sam ja od to dvoje, jesam li ja taj čovjek koji piše stihove ili sam čovjek koji piše glazbu, nisam se želio zamarati  s tim, više se osjećam kao tinejdžer, idem uvijek ispočetka i ne razmišljam o minulom radu. Napišem glazbu, svidi mi se, otpjevam na nekom jeziku koji ne postoji, dobro mi zvuči i ne mogu je se riješiti iz glave i onda znam da je prava, jer znači da ona  ima nešto u sebi što je magično i onda tekst dođe sam malo po malo.“

Gibo je prokomentirao i to kako je njegov kvalitet prepoznat na svjetskom nivou i kako je Los Angeles Times napisao da je među 15 glazbenika koji zaslužuju svjetsku karijeru:

„Ustvari formulacija je bila: najbolja glazba koja je izvan SAD-a, a koje Amerika nije upoznala, tako da nisu bili samo ovi narodi koji ne pjevaju na engleskom, bilo je tu Austrijalaca i Engleza, Italijana, bilo je nekih naroda koji pjevaju na svjetskim jezicima. To je meni bio veliki kompliment, ali to ti ništa više ne znači poslije 4 dana se niko ne sjeća, ali vani su bile sve dobre kritike. Pisali su dobro o tome dosta.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo kako traži inspiraciju, popularni hrvatski pjevač je rekao:
„Ne tražiš ti nju, ona te nađe. Tko bi to tražio, traže ovi hit mejkeri, a ja to nisam pa ne znam. Ja se njima divim kako oni to mogu, a ja to ne mogu. Meni ako pjesma nema razloga onda je bezrazložna, moraš imati neki razlog za nju. Ja ne znam sjesti i na tri, četiri pa napisati. To sam radio jedno vrijeme, možda prije 20 godina kad je to bio jedini način da hranim svoju familiju, ali nisam baš nešto bio nagrađen ni od Boga ni od naroda za te pokušaje po narudžbi, tako da mi je dat jedan jasan znak - ne radi to, nego radi samo ono šta osjećaš.“

O tome kako je publika upravo prepoznala to što on radi, osjetila i vezala se, Zlatan Stipišić Gibonni je rekao:
„To je super pozicija, jer ne moraš slijediti trendove, to si šta si. Ja sam imao veliku sreću što sam upoznao moju publiku i moja publika upoznala mene u vremenima kad su ljudi za to imali živaca. To su bili cd-ovi, kasete, albumi onda su ljudi to slušali, proučavali bi, a sada ovo kada bih se ja pojavio ne bih ništa napravio sa ovim pametnim telefonima, ne svidi ti se odmah na početku i makneš palcem na kraj pjesme. Koliko mojih pjesama ima velike uvode da te uvedu u atmosferu, refren dođe tek za minut i po, tko bi to danas izdržao. Tako kad gledam, stvarno sam imao sreću da sam se pojavio u onim vremenima kad je ljude muzika zanimala da je poslušaju pažljivo.“

Na upit šta misli o mladim ljudima koji dolaze na glazbenu scenu, Gibonni je iskreno odgovorio:
„Vidiš da ima nekih ljudi što su se odlično snašli, možda bolje nego moja generacija, Dubioza kolektiv, oni su se odlično snašli, pune su im dvorane i imaju originalnu muziku, sviraju svugdje po svijetu i prepoznati su kao takvi. U Sarajevu moj favorit je Dino Šaran, odličan čovjek i beskrajno talentiran. Ja se inače puno više radujem ljudima koji pišu drugačiju glazbu od mene. Uglavnom me više zanimju ljudi koji ne sliče na mene.“

U emisiji Interview20 Zlatan Stipišić Gibonni je govorio o tome kakav je trag ostavio njegov otac, hrvatski etnomuzikolog Ljubo Stipišić:

„Moja je priča malo neobična zato što ja nisam imao slavnog i popularnog oca, ni bogatog oca. To je bio otac kojeg su znali neki krugovi ljudi koji nije bio komercijalan, nie mogao zvati u bivši Jugoton ili Diskoton i reći to je moj sin primite ga, on nije imao taj utjecaj, imao je utjecaj na ljude koji su se bavili ozbiljnom muzikom i oni su se njemu iskreno divili zato što je on spasio 20.000 pjesama od zaborava, napisao neke pjesme koje su nezaboravne i usput dok je skupljao te pjesme uspio je skupiti 8.000 narodnih lijekova, tako da je on puno učinio da neke stvari nisu zaboravljene, a i da ih i nije radio, nego da je samo ovo što je bio kompozitor i pjesnik ja mislim da bi bio jedan od tri najveća što je moj narod dao u prošlom stoljeću. Ja sam mu zahvalan zbog toga što sam puno arhaičnih riječi primio kroz odgoj, kroz taj neki njegov rad, jer htjeli ili ne htjeli mi smo naš književni jezik davno potrošili i isprostituirali. Danas kad kažeš riječ u pjesmi ljubav to je kao da si rekao prozor, toliko je puta otpjevana u lošim pjesmama, potrošili smo neke riječi sa lijepim značenjem, kao vic ispričan pet miliona puta pa se niko ne smije već poslije trećeg puta. Neke njegove arhaične riječi koje nisam mogao dobiti na ulici nego samo jedino mogao dobiti kroz to neko druženje meni su pomogle.“

Gibonni je najavio saradnju sa Enisom Bešlagićem kojem je obećao napisati muziku za film:
„On je imao super scenarij i zvao me je jer zna da sam veliki filmofija i uvijek vjerujem i nadam se da će odavde jedan film sa ovih prostora izletiti i to će biti čudo. On ima tako dobar scenarij, koji je dobar zato što ga nije izmislio. Mi nikad ne možemo po uredima što sjedimo i nešto pišemo, ne možemo nikad biti maštoviti koliko je život maštovit, kako život napravi zaplete i rasplete to se ne može niko sjetiti. On ima fantastičnu priču, nije svako za sve, on ima odlčnu priču i odličan je glumac, sad treba naći odličnog režisera i nekog biznismena s puno para da to napravi. Ja to radim džaba, samo da se dogodi. I on je netko tko ima taj neki blagoslov odozgo, gdje god dođe naš je, jedan od onih rijetkih ljudi, on, Ćiro Blažević i još nekoliko ljudi, na koja god vrata dođe kao da ti je došao brat izdaleka. Ne znam u kojoj je fazi film, ali ja dolazim na kraju po prirodi posla.“

Na pitanje da li mu je koncert u Puli i Pula najdraža, Zlatan Stipišić Gibonni je iskreno odgovorio:
„Prvo, grad ne čine zgrade nego ljudi, ako su ti ljudi pravi, ako su topli i otvoreni to je to, to je 90 posto svega. Ima još jedan dodatni izazov, zato što ta arena koja je napravljena u Puli prije 2.500 godina ima bolju akustiku nego sve naše dvorane koje su radili arhitekti. Tamo je neka čarolija, možeš svirati tiho svi te čuju, možeš svirati glasno nikom ne smeta, to je neko čudo, znali su neke tajne koje mi još nismo uspjeli shvatiti.“

Gibonni je ekskluzivno najavio koncert u Sarajevu za listopad:
„Ja na stolu imam neke datume i znam da će sve biti na jesen, moramo se uskladiti Oliver i ja, on ima malo više obaveza po svijetu nego ja. On voli otići u Australiju, ja ne mogu baš, tako da se moram malo više njemu prilagoditi.“

Što mu je u karijeri bilo najvažnije, bila je također jedna od tema emisije Interview20:
„Doći do moje publike, to je prvo, osnovno i najvažnije od svega. Kada sam ja počeo u moje doba bile su dikosteke i dođeš u diskoteku, a tu je 800 ljudi, 100 je došlo zbog tebe, 100 je došlo jer ima para, 600 je došlo jer malo imaju para, a nema ništa na televiziji. Ti tu sviraš za svojih 100 i onih 700 kojima je dosadno, i tako 100 po100, dok dođeš do toga da ti na koncerte dolaze samo tvoji ljudi koji te razumiju svi od prvog do zadnjeg to je naveće blago. To je stvarno mukotrpno dok dođeš do svojih ljudi, ja sam sad miran, ovo mi je najveći dar koji imam, u bilo koju dvoranu da uđem ja dođem pred moje ljude.“