Podijeli članak

Belgijanka Iman Achaaray (22) je seksualno zlostavljana kao dijete zbog čega ima ozbiljne psihičke probleme. Više puta probala je sebi oduzeti život, ali svaki put neuspješno. 

Poslije svog najtežeg pokušaja obratila se psihijatru za pomoć. Na kraju, nakon razgovora s kolegama i podrške najbližih, je sve uspjela staviti na svoje mjesto i razumije što joj se događa, piše vice.com

Priče koje je čula su je inspirisale da napiše i knjigu, pod naslovom Myra, kojom želi pomoći ljudima razumjeti kako je to živjeti s psihičkim problemima. Ovdje, ona govori o tome kako je uspjela da preživi najteže razdoblje u životu.

"Kada sam imala devet godina, više puta sam seksualno zlostavljana. Tu tajnu sam dugo držala samo za sebe. Jednostavno takvu stvar ne možeš izbaciti iz sebe za vrijeme obiteljskog ručka, između juhe i glavnog jela, posebno ne ako imaš marokanske korijene. Neki članovi moje obitelji su mislili da me je đavao zaposjeo, jer depresija u našoj kulturi i ne postoji.

Kada mi se seksualno zlostavljanje događalo nisam ni znala što je to. Tog čovjeka nisam ni razumjela, niti sam se nešto ljutila. Mislila sam da je on moj zaštitnik, da brine o meni. Tek kada sam imala 14, 15 godina, shvatila sam što mi se dogodilo. A to je ozbiljno utjecalo na moj kontakt s prijateljima i dječacima: na primjer, zabavljanje s momcima jednostavno nije išlo, pa sam ozbiljno počela sumnjati u sebe i jednostavno nisam imala samopouzdanja.

Kada si dijete, često i ne možeš prepoznati depresiju. Te osjećaje ne znaš ni kako opisati, jer zapravo i ne znaš što je to depresija i kako se pokazuje. Tek kada sam napunila 16 godina shvatila sam koliko sam depresivna, i to kada sam pročitala oproštajno pismo moje dobre prijateljice, koja se bacila pod vlak. Čitavši njeno posljednje pismo prepoznala sam svoja osjećanja. Isto sam pokušala uraditi sebi kasnije. Nekoliko puta, neuspješno.

Sjedila sam tada dugo na prugu, ali taj vlak nikada nije došao. Nisam uspjela čak ni svoje samoubojstvo organizirati kako treba. Četiri puta sam odlazila na željezničku prugu, i uvijek je nešto naopako krenulo. Kada odlučite tako umrijeti, svojoj obitelji nabacujete teret krivice, a to na kraju nisam nikako željela. Ali dok se to događalo ne razmišljate baš tako, to su trenuci kada samo više ne želite postojati.

Od kuće sam otišla sa 18 godina jer je situacija postala neizdrživa za mene. Kada sam se poslije dva tjedna vratila kući, majci sam otkrila sve o seksualnom zlostavljanju kojem sam bila izložena. Rekla sam joj da to ključni razlog za depresiju od koje sam patila. Plašila sam se da mi neće vjerovati, ali mi je bilo važno da sam se oslobodila i progovorila. Moja obitelj se u početku teško nosila sa tim saznanjem. Nisu mogli shvatiti da mi se to događalo, i nisu mogli vjerovati da nisu primjetili i reagirali na vrijeme. Imala sam osjećaj da sam im svojom ispoviješću nanijela veliku bol, što je stvorilo jak osećaj krivice kod mene. To je vodilo ka novom pokušaju samoubojstva, ovog puta u našoj kući, nakon čega su me odveli na psihijatrijsko liječenje.

Između nekoliko odlazaka u tu ustanovu sam izvela i svoj najteži pokušaj samoubojstva, baš u vrijeme kada je osoba koja me je zlostavljala preminula. Taj pokušaj sam detaljno planirala, ostavila sam i oproštajno pismo, koje je zapravo bilo dio knjige koju sam tada pisala, koju sam 2016. godine i objavila.

Prvo sam sredila svoju sobu, pobacala sve stvari u kontejner, jer nisam željela da ostavim nikakvo sjećanje na mene. Željela sam nestati.

Čak sam zvala i na posao kako bih im rekla da više neću dolaziti. Otišla sam potom kod obiteljskog liječnika i zatražila sedative. Propisao mi je veoma tešku terapiju, zajedno sa pilulama za želudac i lijekom za povraćanje. Došla sam kući, i popila sve u jednom potezu a zatim se odvezla kolima do obližnjeg kanala. Tamo sam pustila ručnu kočnicu i auto se srušio u kanal. Poslije toga se ne sjećam više ničega.

Bilo je strašno ponovo se probuditi poslije toga i shvatiti da ponovo nisam uspjela u svojoj namjeri. Svaki propali pokušaj bio je još jedno strašno razočaranje u sebe. Nisam znala kako dalje. Taj osjećaj da ne želim više živjeti me nije napuštao. Samo se pojačao. Shvatila sam da je to jako egoistično s moje strane. U međuvremenu sam ipak shvatila da mi je drago da su svi ti pokušaji ostali samo na pokušajima samoubojstva. Jako bih povrijedila obitelj i prijatelje da sam uspjela.

Da me neki čovjek sa čamca nije vidio kako plutam po vodi, ne bih danas bila živa. Stvarno sada mogu kazati da sam imala sreću.

Na kraju sam provela puno vremena na psihijatriji gdje sam razgovarala s psiholozima, ali nije pomoglo koliko je trebalo. Onaj koji nikada nije doživio ono što si ti doživio, teško ti može pomoći, to je moje mišljenje.

Imam osjećaj da ti na čelo nalijepe naljepnicu sa dijagnozom i da vaš izvještaj stave u fasciklu „seksualno zlostavljanje“. I to je to. To je realnost. Ono što mi je ustvari pomoglo na psihijatriji je to što sam tamo sjedila sa drugim ljudima koji su doživjeli neko slično iskustvo. Pravo izliječenje meni se dogodilo u tim grupama za razgovor. Zato što su svi tamo zaista razumjeli međusobnu bol.

Sada, kada je sve to ostalo iza mene, mogu da kažem da sam imala sreću. Završila sam sa svim tim sranjima. Još uvijek imam rane koje su nisu potpuno zacijelile, i zato nikada neću biti 100% sretna, ali tko jeste? 

Sada sam udana za nekoga kome potpuno vjerujem i koji ima puno strpljenja sa mnom. Morate se truditi zbog toga. Ne može sve nestati za dva-tri tjedna. Ako bih se mogla vratiti u prošlost, savjetovala bih sebe da razgovaram s nekim o tome. Razgovarajte s obitelj o tome. Znam da zvuči kao kliše, ali istina je: razgovor pomaže! Jer na kraju je uvijek mnogo više ljudi koji brinu o vama nego što ste očekivali.