Podijeli članak

Četiri godine nakon što je sa suprugom Carol Al Korba došao u Zagreb tražeći mjesto na kojem će biti sigurni i početi ispočetka, 37-godišnji Hany Suleiman ima uhodan posao, štoviše - svoj biznis, dijete u vrtiću, stan u najmu, auto i planove za budućnost.

Pokrenuo bi posao i puno ranije da nisu izgubili godinu i sedam mjeseci u Sloveniji čekajući rješenje o azilu, no od tamo su ih vratili u Hrvatsku. Hrvatska se našla na sjecištu mogućnosti i njihovih želja. Hany je Egipćanin i mogao je otputovati s turističkom vizom, no Carol je Sirijka i iako je te 2015. njezina zemlja bila već godinama u ratu, za nju nije bilo vize u nizu zemalja gdje su htjeli otići: Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Finskoj…

Vizu je, prepričava Hany, mogla dobiti u Bugarskoj, na Cipru i u Hrvatskoj. Hrvatska je najbliže zapadnoj Europi, a to im je bio cilj i tako su se ukrcali u avion i u kolovozu 2015. sletjeli prvi put u životu na europsko tlo.

Otišli su u Sloveniju, planirajući dalje, no nisu mogli.

Borba u Sloveniji

Zatražili su azil, dobili smještaj u prihvatilištu u Ljubljani, s kojim su bili zadovoljni, i čekali što će biti s njima. Carol je tamo i rodila sina Adela. U ožujku 2017. su vraćeni u Hrvatsku jer je to bila prva zemlja u koju su ušli. Bili su smješteni u prihvatilištu za tražitelje azila Porin u Zagrebu. “To nije mjesto za ljude, pogotovo za malu djecu, djeca tamo pate. Patio je i moj suprug jer nije mogao raditi, a od malena radi jer mu je otac rano umro i morao je pridonositi obitelji. Rad je za njega važan”, kaže Carol i dodaje da se perioda u Porinu ne želi ni prisjećati, to je sada iza njih. Kada su nakon devet mjeseci dobili azil zbog vjerskih razloga, Hany se ponovno rodio, kaže. Odmah je počeo raditi kao konobar i kuhar na moru i u zagrebačkom restoranu s arapskom kuhinjom. Tamo je upoznao Molhama.

Molham je dijete sirijskog studenta u Zagrebu za vrijeme Jugoslavije. Otac mu se nakon studija vratio u Siriju da bi 2000-ih ponovno došao u Zagreb i pokrenuo proizvodnju i prodaju kućnog tekstila. Molham je k ocu došao 2006. iz Alepa. Imao je 12 godina i nije znao ni riječ hrvatskog, no to mu je bio jedini problem. Nikada nije imao ni jednog drugog u svim zagrebačkim godinama od te 2006. do danas. Završio je gimnaziju i već s 20 godina pokrenuo svoj prvi posao, online prodaju tekstila koji je proizvodio njegov otac i s vremenom je širio asortiman. Kada je 2018. upoznao Hanyja, nije im trebalo ni šest mjeseci da otvore zajedno kafić.

“Hany je znao posao, a ja sam znao kako ga pokrenuti”, kaže Molham. Njihov prvi Shisha & coffee bar Burj Khalifa otvorili su na Maksimirskoj cesti. Kažu da im je trebalo tek par dana da registriraju tvrtku. Hany se nije bojao voditi posao, i u Egiptu je bio biznismen, kako kaže, bavio se nekretninama. Taj im je prostor ubrzo postao premalen, pronašli su u istoj ulici veći, uredili ga sami u mjesec dana i od travnja je otvoren. Tu i razgovaramo. Na ulazu na arapskom piše Dobrodošli. Unutra su sirijska i egipatska zastava. Hany bi stavio i hrvatsku, ali ne zna gdje je može kupiti pa je za sada tu grb. I fotografija burj Khalife (tornja Kalifa), najvišeg dubaijskog nebodera na svijetu po kojem je kafić dobio ime. I fotografija starih vodenih mlinova na reci Oront u Hami, rodnom gradu Carol. I egipatske piramide, za Hanyja.

Svježa voda

“Sada već ima nekoliko mjesta gdje se može pušiti šiša u Zagrebu, dok ih do prije par godina nije uopće bilo, no htjeli smo otvoriti dobar šiša bar, što znači da imamo kvalitetan žar, da je voda uvijek svježa, da su arome privlačne, a za to je Hany majstor”, kaže Molham. Šiša ili nargila je naprava kojom se puši aromatizirani duhan, čija para prolazi kroz posudu s vodom prije udisanja.

Dvije su teorije o porijeklu; po jednoj se iz Indije proširila na Perziju pa na Bliski istok, a po drugoj je nastala u Perziji. Iznimno je popularna u arapskom svijetu, oko šiše se plete družba. O štetnosti nema dvojbe: iako duhan ne mora biti nikotinski, a i može se zamijeniti biljnim pripravcima, pušenje šiše je štetno po zdravlje. Burj Khalifa svejedno ima svoje stalne goste, najviše domaćih s kojima Hany vježba hrvatski, ali dolaze i ljudi s Bliskog istoka koji žive u Zagrebu, kao i turisti u potrazi za šišom. Arome su najčešće voćne - grožđe, menta, lubenica, jabuka - no najviše vole mješavine koje Hany priprema.

Hanyju je pak bilo važno da može raditi sam, da ne moraju odmah zapošljavati još ljudi dok ne vide kako će im ići. I radio je sam u kafiću, sedam dana u tjednu, po cijele dane. Dugo su tražili konobara, ali se nitko nije javljao na oglas i tek su nedavno zaposlili jednog Sirijca.

Dok je Hany prezaposlen, Carol je usamljena. Sa sinom često ide u centar, na Glavni kolodvor, na Tomislavac, promatra ljude, traži gužvu. Sviđa joj se Zagreb, ugodan je, miran i siguran, nekako topao. No i dalje se osjeća usamljenom. I kada upozna nekoga dok joj se sin igra u parku, brine se, jer možda taj netko ne voli strance, možda će mu smetati njezina boja kože, možda će nešto pogrešno reći. “Uvijek se brinem. Hany je drugačiji, neopterećeno razgovara s ljudima”, kaže Carol.

Nedostaju joj roditelji, brat i prijatelji koji su u Siriji. “Moje srce je dijelom u Siriji. Tamo sam živjela 26 godina, ne mogu tako brzo zaboraviti cijeli svoj život. Tješi me da Adelu neće biti tako.” Brinula se i za Adela. Večer prije njegovog prvog odlaska u vrtić nije mogla spavati jer ju je bilo strah kako će biti prihvaćen, hoće li se osjećati strancem. “Kada sam došla po njega taj dan i čula da se smije, laknulo mi je. Jako sam sretna s Adelovim odgajateljicama, divne su. I on jako voli vrtić. To mi je važno. Roditelji svojoj djeci žele da budu inženjeri ili doktori. Ja samo želim da je sretan i siguran. I da Zagreb osjeća kao svoj dom.” Adel ima mamine oči i očevo lice. Skoro će napuniti četiri godine. Živo, zaigrano i nasmijano dijete.

Uči hrvatski

Koliko smo mi razgovarali, toliko je Adel paralelno govorio - na hrvatskom, arapskom, dječjem. Carol je hrvatski jezik veliki problem. Ne zbog toga što je težak, jer joj nije teško učiti, nego zbog toga što ga ne uči redovito i sustavno. Nedavno je krenula na dva termina tjedno i boji se da će joj tim tempom trebati godine da ga svlada.

“Bilo bi dobro da postoji besplatan ili cjenovno prihvatljiv intenzivni tečaj hrvatskog za sve izbjeglice”, kaže. Što bi još bilo korisno? “Kada bi postojala adresa na kojoj bi nam se pomoglo oko birokracije jer mi ne znamo zakone ni pravila, a ni dovoljno jezik da bismo se sami mogli informirati što treba napraviti. Netko tko bi bio kao Molham, samo službena osoba, jer on puno pomaže mnogim izbjeglicama”, kaže Hany i dodaje da njemu više ništa ne treba, sada može sam, a plan mu je sljedeće godine otvoriti još jedan kafić. I Carol bi htjela raditi.

U Siriji je predavala glazbeni u školi, ali bi se voljela prekvalificirati za frizerku. Oboje se ne želi više nikada nigdje seliti. Nadaju se da će dokumente na kojima im piše “azil” zamijeniti “običnima” kada nakon osam godina boravka budu stekli uvjete da zatraže državljanstvo. I da Adelu neće na dokumentima pod državljanstvom stajati XXX, kao sada, kao da nikuda ne pripada, piše Jutarnji list