Podijeli članak

"Trenutačno na sebi testiram otrov. Radi se o biljci Atropa belladonna ili po domaću velebilje. Svemoćna je to biljka koja se koristi za najrazličitije stvari, ali je vrlo otrovna. Napravio sam tinkturu od cijele biljke u 70 posto alkohola, tako snažnu da se samo dvije kapi kapnu u litru vode. Time namjeravam riješiti artritis, jer znanost to još nije uspjela. Utrljam to u kožu, jer uvijek sve novitete najprije na sebi testiram, pa me zna koštati dok ne pronađem pravi omjer. Bilo me malo smantalo... Imam problem s ramenom otkad sam zveknuo na nizbrdici preko okruglog debla dok sam planinario. Znam padati, naučio sam dok sam igrao nogomet, ali ovo mi se omaklo", kazuje nam Vlado Prpić (73), legendarni Prpa s Velebita.

Velebitski botaničar, arheolog, geolog, zmijar, pisac i mistik po zanimanju je automehaničar koji je na Baškim Oštarijama čuvao ovce do 15. godine, a se onda preselio u Zagreb. Vratio se tijekom Domovinskog rata jer je upravo tamo bio raspoređen, a nakon rata obnovio je i uredio planinarski dom koji je u ratno vrijeme stradao u požaru. 
Posljednjih godina sve je ostavio sinu jer mu je i planinarski dom bio "previše civilizacije", pa se odselio 200 metara više u brdo, gdje se sam smjestio u polušpilji s toplom vodom i strujom, koju dobiva preko solarnih panela. Tamo samuje i uživa u gorštačkom načinu života. Ali kad Prpa kaže da će izliječiti artritično rame, možete mu vjerovati. Već je izliječio Bakerovu cistu i "sredio" rak prostate, koji je otkrio prije pet godina, kad je već bio gadno uznapredovao.

"Riješio sam ga se na svoj način. Nakon 20 godina što nisam bio u doktora, natjerali su me liječniku da napravim krvnu sliku. Pokazala je da imam PSA, prostata specifični antigen. Prijatelj neurolog, koji je dolazio planinariti sa suprugom, htio me hitno operirati i staviti pod kemoterapiju, jer je tog antigena normalno imati od nule do dva, a ja sam imao 33, a već kod petice operiraju. Ali rekao sam mu da ne može. Da imam 68 godina i da se od nečega mora umrijeti, a da ne bi da me mrcvare pred kraj. Cilj mi je bio doživjeti 70., jer kad netko umre sa 69, još računaju da je mlad čovjek. Preko 70 se računa da su starci. 

Htio sam umrijeti kao starac, da ljudima ne bude žao, ali još nisam bio spreman odustati od života. Dijagnoza me, međutim, nije opteretila, nisam se dao, iako je tumor bio zloćudan. Vratio sam se doma i sjetio se priče zdravoseljačke logike: nitko nikad nije imao rak srca, jer srce uvijek tuče. Ajmo onda staviti u funkciju i sve ostalo! Krenuo sam u fizičko iscrpljivanje. Prehodao sam najprije 150 kilometara u komadu pa 120 kilometara sa samo litrom vode i bez hrane. Nakon toga sam smršavio 10 kilograma, ali ništa nije štimalo. 

Mokrenje mi je bilo problematično, imao sam problema s probavom, otišli su kilogrami, kopnio sam. Krenulo je nizbrdo i vidio sam, neće daleko. Tad sam se još neuredno hranio, pijuckao, jeo bez voznog reda. Otad sam odlučio natjerati sebe da jedem kad sam gladan i pijem kad sam žedan. Po dva dana sam čekao da ogladnim, ali nisam jeo prije toga. Donio bih hranu do usta, ali bih je spustio na tanjur ako je tijelo ne bi htjelo. Otad ne mogu jesti ni meso, pogotovo s gradela. Sad jedem isključivo ono što mi se sviđa, što mi tijelu paše i u puno manjim količinama nego ranije. Slušam poruke iznutra. Mislim da je ključna stvar bila jako se trošiti fizički, i to tako da nema stajanja kad se umoriš. Nema ni vodurine piti ako nisi žedan. Uveo sam disciplinu i poštovanje onoga što traži tijelo. Bio sam i na ulju od marihuane, kvalitetnom s visokim postotkom THC-a, mjesec i pol dana. Više nisam mogao jer organizam nije primao. Marihuanom sam se pozabavio kao s ljekovitom biljkom pa sam isprobao sebi na koži i riješio madež-bradavicu koju sam imao 20 godina. Pet puta sam je namazao i nestala je, a do tada je konstantno rasla. Marihuana mi je vratila mir i ravnotežu, jer sam bio kraćeg fitilja. Vratila mi je i moju kilažu od 63 kilograma jer sam se u jednom razdoblju bio udebljao na 73", kaže Prpa, koji djeluje potpuno zdravo i sretno.

Nije, međutim, bio na kontroli i ne zna je li rak prostate nestao, ali mu ne smeta. 

"Sad sam OK. Funkcioniram najnormalnije. Imam puno energije i snage. U jednom danu nije mi problem prehodati 15 sati po planini, i to brzim hodom. U lipnju sam Premužićevom stazom došao do Zavižana za 12 i pol sati, što je rekord jer tu ipak ima 60-ak kilometara. Muškost mi savršeno funkcionira, nema dana kad se ne mogu poseksati, i to bez Viagre, naravno, a pišam metar daleko. Muškarci koji su operirali prostatu obično moraju nositi pelene, nema seksa, a rijetko tko se vrati na staro", priča nam Prpa te dodaje da je pješačenjem riješio i Bakerovu cistu. 

"To je zapravo nakupina gnoja, bila mi je kao lopta pod koljenom. Punktura je pokazala da nije zloćudna, ali je liječnik svejedno htio operirati. Došao sam na Velebit i odradio pješačenje do Alana, 10 sati hoda tamo i toliko nazad. Bilo je to prije 15 godina, a cista je samo nestala od force hodanja. Javila se opet nakon godine dana, ali odoh ja opet na Velebit, vratim se, a ona nestala po drugi put i nikad se više nije pojavila. Stavim cirkulaciju i mišiće u funkciju, prokola krvotok i sve riješi. Još samo artritis", kaže nam Prpa, koji i PTSP rješava hodanjem, pa makar u gaćama usred noći, te se stalno bazira na ono što ima i zadovoljan je time.

Kaže da ni on ni članovi njegove obitelji nisu bili ni prehlađeni ni gripozni posljednjih 40 godina, koliko spravlja imunološke čajeve. Bavio se ljekovitim biljem pa je iz 15-ak vrsta velebitskih ljekovitih trava smiksao čaj.

"Čitao sam puno stručne literature, a svi znaju da za poklon najviše volim dobiti knjigu, i to znanstvenu; od botanike, arheologije i geologije Velebita. Na osnovi toga brao sam bilje i spravljao čajeve. Berem pravu uvu, gospinu travu, stolisnik, koji je jako važan faktor, mravinac ili origano, primorski vrisak, bresinu, divlju velebitsku rutu, vodopiju, šipak...", nabraja velebitski pustinjak te dodaje da je često u društvu znanstvenika. 
"Dugo sam na Velebitu i znam sve kutke, sva sela, sve sam prošao i bez lažne skromnosti mogu reći da će teško itko ikad ovo prijeći. Prehodao sam sve uz obalu, sve doline, vrhove, putove, sela, gotovo sve biljke sam pronašao, snimio, zanimali su me nastanak i geologija planine. Sakupio sam puno iskustava, puno toga napisao. Objavljivali su mi u časopisu Priroda, imao sam svoju stranicu ‘Flora Velebitica’ dok je Oskar Springer bio urednik. Pisao sam o zaštićenom, rijetkom, ugroženom, ljekovitom bilju i svem ostalom, napravio na desetke tisuća fotografija na filmu, koje čuvam u albumima kod kćeri na tavanu, gdje su mi i knjige, jer drugdje nemam mjesta. Žena mi je rekla da sam za taj novac mogao kupiti stan u Zagrebu, jer su ranijih godina filmovi i razvijanje bili skupi, a koliko imam digitalnih fotografija, ne znam ni sam. Otkrio sam desetak vrsta bilja koje nije na popisu, a ja sam ih našao na Velebitu. Žuti šafran, primjerice, raste samo na Šar planini, a ja sam mu našao četiri staništa na Velebitu! Orhideje ili kaćuni, njih sam našao nekoliko vrsta koje ne bi trebale rasti na Velebitu. Prof. dr. Radovan Kranjčev iz Koprivnice napisao je na desetke knjiga, bavio se orhidejama i dvije hrvatske vrste nose njegovo ime. Zahvalio mi je na pomoći u knjigama jer sam s njim istraživao i vodio ga po Velebitu. Našao sam jednu što nitko prije nije, Limodorum abortivum ili šiljorep, koja se tako zove jer se koristila za izazivanje pobačaja, i to na 1000 metara nadmorske visine. Jako je rijetka, ima je u Istri, a na Velebitu je ovaj moj primjerak jedini dokaz da je ikad pronađena."

Planinarsko društvo Prpa je osnovao 2000., a među članovima je, kaže, imao pet akademika. 

"Ivan Gušić, nekadašnji dekan PMF-a, poznati geolog Vladimir Jelaska, koji me je spomenuo u popisu literature, nije akademik, ali jest njegova supruga Sibila Jelaska, Stjepan Jecić, Željko Kućan i Sergej Forenbacher. Oni su me zarazili znanošću. Sad, kad vodim grupu ljudi po planini, raspamete se kad vide da znam odgovore na sva pitanja. Ne postoji stvar na koju ne mogu odgovoriti", tvrdi Prpa te dodaje da zna bar 1500 imena biljaka, ne samo na hrvatskom nego i njihove znanstvene nazive. "Dođe domaći čovjek, a ne govori hrvatski. Moraš naučiti latinski. A talijanski botaničar dolazio je svake godine, nisam znao talijanski, a ni on hrvatski. Vikao bi još s puta: ‘Prpa, dove pedicularis?’ Pa sam morao naučiti što je pedikularis da bih mu pokazao gdje je", smije se gorštak te nastavlja: "Član udruge Sergej Forenbacher, koji je napisao ‘Velebit i njegov biljni svijet’, ostavio mi je svu fotoopremu, a puno sam naučio iz dvije knjige koje mi je poklonio. Pisalo je gdje je koja biljka i kad cvjeta pa bih je ja na terenu potražio. Dolazili su austrijski znanstvenici, njemački, talijanski, domaći...", kaže čovjek koji se u međunarodnim krugovima najlakše sporazumijeva latinskim nazivljem.

Svestranog zaljubljenika u Velebit zanima i arheologija. Samouki prirodnjak bio je loš učenik u školi. Ali kasnije je, kaže, puno noći proveo bez sna, jer je čitao ono što je njega zanimalo. Gonila ga je, kaže, želja za učenjem, morao je znati. 

"Kad u zimskim mjesecima u gori zavije snijeg, ja uz more, po padinama. Našao sam 20 gradina iz prapovijesti, liburnskih. Za neke se znalo otprije, za neke ne. Otkrio sam refuge, njihova skloništa, a našao sam i mnoštvo liburnskih grobova. Zanimala me prapovijest, našao sam tragove od 2000 godina prije Krista, čak i 3000 godina, mada puno više ovog, nama bližeg razdoblja. Kulture su se miješale jer Rimljani nisu pobili sve Liburne, koristili su ih kao radnu snagu. Miješaju se prapovijest i antičko doba. Našao sam neku keramiku i odnio u Muzej Like u Gospiću. Razdvojio sam gradinu po gradinu. Doma nisam imao gdje to držati da se ne zagubi i da se djeca igraju s tim, pomiješala bi pa bi mi bilo žao. Zaludila me bila ta arheologija! Boris Olujić na Arheološkom u Zagrebu dolazio je ovamo i evidentirao rimsku cestu. On spominje Japode, ilirska plemena iz Like, Bosne i Gorskoga kotara. Oni su se tu, na ovim padinama, sukobljavali i susretali. Objavio je knjigu o rimskoj cesti i spominje me u toj knjizi, zahvaljuje za pomoć. Ivan Milotić napisao je knjigu ‘Rimska cestovna baština na tlu Hrvatske’ i uvrstio moju knjigu ‘Rimskom cestom preko Velebita’ kao otkriće. Žljebovi u stijenama ostali su živi, drugo nije", govori Prpa, ali ga zaustavljamo u priči.

Pitamo za objašnjenje. Što sad on opet ima s otkrićem rimske ceste? 

"Godine 2001. čuo sam od svoje tete Ninice iz Ledenika da su kao mladi čuvali ovce i da im je stariji čovjek rekao da tamo postoje tragovi kotača. Znao je što kotač može napraviti na kamenu ako dovoljno dugo prolazi istim putem. Kad je govorila da su se tuda nekoć kola vozila, svi su joj se smijali jer tad nije bilo šanse ni divokozu tamo dotjerati. Ja uzeo ruksak i našao. Lovio sam liniju i shvatio da to ne može biti slučajno. Drž’, ne daj, od Karlobaga do Baških Oštarija našao sam, nepogrešivo, kud je cesta išla. Rimljani su imali pravilo gradnje cesta da se ide što kraćim putem. To je bilo za dvokolice, prvo stoljeće, potvrđeno. Prije 2000 godina Karlobag je bio rimski municipij, imao je status grada. Pretpostavljalo se da su Rimljani imali starinski pješački put, a ja to otkrio 2003. Nema dvojbe, arheolog Olujić potvrdio je da napokon imamo materijalni dokaz da je to spoj na ličku cestu prema Dalmaciji. Bila je strma jer su dvokolice lagane. Našao sam i odmorište na kojem su pojili konje i mijenjali ih. Jer par konja nije mogao do vrha, mijenjali su ih i skrbili o umornima. Vidi se gdje cesta skreće prema pojilištu. Na nekim je mjestima cesta iznad naših glava, na oko dva metra visine, jer je tlo u međuvremenu erodiralo. Mjerili smo i razmak među kotačima, na širokim stijenama preko kojih su prolazili s oba kotača i ostavljali dva traga. Pokazalo se da je 117 centimetara. Otkrio sam i jedan natpis za koji ne znam na kojem je pismu napisan. Samo jedno slovo sliči na ‘omegu’, drugo je sve nepoznato. Bunar je bio presušio, a ja se spustio unutra i na zidu bunara vidim tekst. Snimili smo to, ali još nije dešifrirano", kaže te nastavlja kako po Velebitu ima i fosila, školjkica, pune ih stijene.

"Velebit je bio pod morem. Uzdigao se tek prije 40 milijuna godina, kad i Dinaridi. Ovolika planina nekoć je bila ispod mora, ma geologija je čudo jedno! Puno profesora s PDF-a i Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta dolazilo je svake godine na Velebit, sa studentima, jer su Oštarije raznolike. Pričali smo, ostavili su mi literature, a završio sam i njihovu ljetnu geološku školu za odrasle. 

Naučio osnove, čitam i dalje, ne da mi to mira, nevjerojatno zanimljiva stvar! Da imam još sedam života, ne bi mi bilo dosta Velebita. Di ću drugo? Prekasno sam ušao u cijelu tu znanstvenu priču, ali fascinantno je! Zainteresiralo me", kazuje nam čovjek kojeg zezaju da se uhvatio Velebita, a imamo još toliko toga... Poskoci su, recimo, jedna od prvih stvari s kojima se sreo kao dječak pastir. U djetinjstvu ih se jako bojao, kaže, jer su djecu njima plašili.

"I to zato da nas ne bi trebali čuvati. Govorili su gluposti poput one da poskok skače šest metara u daljinu. U vrijeme rata dečko iz Rijeke sakupljao je zmije po Velebitu. Gledao sam ga s nevjericom kako ih drži u rukama bez problema, među njima i poskoka. Našao sam se jednom u rovu s poskokom, situacija je bila zbilja nezgodna jer se pucalo i nisam mogao glavu promoliti iz rova. Nakon toga počeo sam čitati, zanimalo me. Prvo sam ih promatrao pa lovio i donosio kući. Shvatio sam da literatura ne drži vodu i da je puna netočnosti. Poskok me ugrizao deset puta i nitko mi nakon toga nije mogao pričati o poskoku. Ja sam se ozbiljno pozabavio time i dosta me koštalo, skoro glave. Poskok mi je najdraža zmija. 

Trebao bih biti ljut na njih nakon svih tih silnih ugriza, ali ni jednog nisam ubio, nikad. U Imunološkom zavodu su mi jednom pokazali proces proizvodnje seruma. Prva pomoć kod ugriza je najvažnija stvar. Kako kažu da se treba ponašati, ne drži vodu, nije točno i tako se ponašati opasno je za čovjeka. Treba znati kako sebi ili drugima pružiti prvu pomoć. Medicina kaže da treba mirovati i otići do doktora. Ali ako ste u vrleti, bez signala, morate znati sami sebi pomoći. Moja preporuka je da, s obzirom na to da otrov sporo putuje krvnim žilama, imate prvih pet do 10 minuta od ugriza, ranu treba proširiti i istjerati otrov. Tad ste spašeni. Isisavanje otrova ne može se naučiti, a ja sa sobom uvijek nosim debelu špricu s odrezanim dnom koja može proizvesti jaki vakuum. Ako bar pola izvučete, spasili ste se. Serum je zapravo jedini lijek, ali više ljudima ne daju serum. Boje ga se dati zbog mogućnosti alergije. 

Imunološki zavod proizvodio je najbolji serum na svijetu. Toliko su ga pročistili da uopće nije bilo alergija na konjske proteine. Moglo ga se bez problema dati, čak do četiri doze. Istražio sam iz prve ruke, jer mi je zadnji ugriz poskoka bio prilično neugodan. Na otpusnom pismu nije pisalo da sam dobio serum nego druge stvari protiv otrovanja. Imunološki više ne proizvodi serum nego iz Italije uvoze taj antitoksin, koji nije ni blizu kvalitetan kao naš. Italija ima zmiju riđovku, to je otrovna talijanska ljutica, a samo uz slovensku granicu može se naći. A jedino se od poskoka radi serum", kaže Prpa te dodaje da je spasio priličan broj poskoka, s cesta, iz bunara, spriječio da ih ljudi ubiju, intervenirao kad bi ga zvali da im je u dvorištu poskok, piše Express.

Jednom ga je izvadio iz duboke okomite "šterne" i odnio ga 200 metara dalje da opet ne upadne. Lijepu crvenkrpicu skupio je promrzlu s ceste i odvezao dok se vozio s novinarom, a ovaj je, kazuje nam, nakon toga u novinama napisao da je "Velebitski vuk spasio crvenkrpicu". 

"Što da kažem? Nakon što sam radio kao automehaničar i šarafio aute, vozio sam i autoutrke, razbijao aute i glavu. Ali nikad nisam kost polomio. Međutim, dobio sam po glavi. Tako da sad ne mogu reći da nisam udaren, doslovno. Bilo je to na Pagu, direktni sudar sa 120 na sat. Bio sam u tunelu. Umrijeti je zapravo vrlo lako, ali dobio sam tad strašne poruke da sad živimo u raju i da nema drugog raja i da nema svjetla s druge strane tunela. Mrakača je, toneš. A kad se vratiš, kao što je mene vratilo, odlučiš da nikad više nećeš šašavo, glupo i brzo živjeti! Kakva megalomanija, kakva lova, što? Čekaj, čekaj, budalo. Uživaj u onom što imaš i ne traži kruha preko pogače", zaključuje Prpa.