Podijeli članak

Od nikog ne očekujem ništa, od nikoga ne očekujem ništa, neću tražiti da mi se pomogne, mogu biti ljubazna i zamoliti za uslugu, ali ostati dužna neću i ne želim. Iskreno, više me život umorio od traženja bilo čega, ljudi tako olako prosipaju obećanja i riječi, da se čovjek radije pokloni pred slonom, zagrli majmuna i zagrli psa.

Obećala sam sebi da ću napraviti malo brdašce okruženo šumom, pijevanjem i cvrkutanjem ptica, u plavetnilu plavog neba, obasjano suncem radosti i života. Na moje malo mini brdašce sam obasuta ljubavlju daleko od onih koji svaki dan postavljaju nogu za podmećanje, za iskrivljene slike ovog lijepog života što ga svojim lažima i licemjerstvom žele pokvariti i ovo malo dobrote. 

Nemam više dvadeset godina da vjerujem svakome, da mislim da iza svakog lažnog osmjeha i obećane riječe se doista krije jedna iskrena poštena osoba. Nemam dvadeset godina, sada imam četrdeset, život natovario na leđa razna iskustva, noći plakanja, razočaranja u iskrenost, toliko potrošenih dana, sati, vremena  istrošena slušajući idiote kompleksirane od svih boja koji misle da je cijeli svijet njihov! Ne možeš doći do riječi, kao u školskim klupama skoro pa podići dva prsta da možeš nešto reći. SAMO LJUŠTURE I PRAZNINA!

Nemam ja više živaca da ih slušam, kamoli da ih poklonim dragocjeno moje vrijeme, pa opet nastavak priče samo oni i oni, jedino su oni koji imaju probleme nagomilane u njihovim životima. Oni su energetski vampiri koji gnjave druge, koji znaju tračati, ogovarati, stvarati nelagode, izrugujući se drugima i drugačijima bez imalo poznavanja nekoga ili nečije situacije. To ja zovem primitivizam, i to ukorjeli koji se prenosi rapidno novim generacijama.

Nemam ja živaca gledati i slušati one koji su otišli sa svojih prekrasnih sela, ostavili majku i oca u gradić udaljen par kilometara, jer smatra da će on/ona biti gradsko dijete. Što će to naučiti gledati zidove stana, i asfalt, ili s kave na kavu pa trač tura po onima koje ne poznaju, ali oni su ti koji misle da su nešto uradili, otići i ostaviti majku i oca. Naravno, ovo se ne podrazumjeva na one koji moraju ići zbog posla i ove situacije koje je nažalost nam nametnuta, pa ljudi se iseljavaju.

Naučila sam pozitivno gledati, hodajući i plesati, ne patim od skupe markirane garderobe, skupog nakita, auta, kuća ili bilo čega materijalnog. Ne mjeri se time čovjek. Puno je čovjek više od toga.

Polako se izmičem od nesavršenstva, ni ja nisam savršena nitko nije, ali imam još snage da uspijem vjerovati na način na koji sam naučila.

Odmičem se od bola, odmičem se od ljudi kojo stvaraju bol, pritom ne razmišljajući koliko su njihove strijele koje su ispustili otrovne.

Zato, ne remetite moj MIR!

Znam se brinuti za sebe, možda sam i prestroga prema sebi, ali to je moja cijena.

Odmičem se od parazita koji svojim nevidljivim pipcima ukopavaju se duboko pritom samo sa jednom namjerom –nanjeti bol i nemir!  Zahvaljujem se životu što me naučio bez obzira koliko dugo trajalo da sada prepoznam parazite i sklonim se.

Odmičem se od onih koji nemaju emocija, koji ne prežu pred ničim, mene zadiviti nećete, niti trebate pokušavati.

Odmičem se od maskiranih lica koji svakim danom puzajući pokušavaju se nekome ili nečeme dodvoriti, 

Odmičem se od elitnih mjesta, luksuzni ponuda, bogatstva, udvaranja bez trunke pažnje, nježnosti,

Odmičem se od primitivni intelektualaca koji su svoje diplome i svoje ponašanje stekli negdje u nekim konobama, pa misle da su sada na postojećoj fotelji radnog mjesta zaštićeni kao šumski medvjedi.

Odmičem se od tkz dobrica koji njišući daju pozitivnu energiju i vibru, takvi svakoga dana unište barem po nekoga, jer ljudima tako malo treba da povjeruju, ili da misle da ih netko sluša ili poštuje.

Moja oaza na brdašcu je otporna kao štit. Na njemu je prekrasno mjesto i oaza netaknute ljepote i mira sa svojim životom, s vrlinama i manama, da nepotrebno treba me opterećivati, svi koji žele i koji poštuju mene uvijek su raširenih ruku dobro došli. Ne tražim puno, ovo je već i dovoljno.

Je li to nekome smeta, ovo brdašce vodi u nekoliko smjerova, tko je voljan naučiti bude zadovoljan s malo, da se svaki dan budi sretan i zadovoljan rado ću ga prigrliti, drugi put vodi ka nekakvom čuđenju, špijuniranju, tračanju, ogovaranju, smijehu, i samo im mogu reči da nastave dalje ne stajući na mojoj oazi mira.

Život je moj lijep, prepun mašte i boja, svaki dan dinamičan pun ljubavi prema životinjama, ljudima, prirodi, i šetajući razmišljam nadam se da će jednog dana oni koji to ne vide progledati!

Žana Alpeza