Podijeli članak

Milorad Dodik je stoički otrpio zviždanje sa stadiona „Hase“ dok je govorio. Dužnost mu je bila pojaviti se na otvaranju međunarodnog sportskog događaja još uvijek zajedničke nam BiH. Održao je i govor, kao što je i red, bez obzira na nered kojem je bio izložen. Već viđeno, očekivano, pa ne bih ni pisao o tome, pišem zbog nečega drugog... Ili prvog? Procijenite sami.

Novinarka Sanela Prašović, vjerujem u najboljoj namjeri i ljubavi prema svom rodnom gradu, osudila je takvo ponašanje „ćaršije“. Rekla je da ju je stid. Da se ne radi o „Čevljanovićima“ nego o prestižnom sportskom događaju. Pretpostavljam da je gospođa Prašović mislila na Čevljansku koridu, kulturno-sportski događaj koji popularnošću i brojem sudionika daleko premašuje broj zainteresiranih za Sarajevo Film Festival, Sarajevske dane poezije, sarajevskiu žičaru i ostale stupove kulture na kojima u miru počivaju bosanskohercegovačka kultura i sport zajedno. 

Podsjetimo, SFF potroši milijune maraka praktično ni na što. Skupo se plati kakav američki glumac koji nema pojma ni gdje je došao ni zašto je tu, ali uredno uzme pare za pojavljivanje na crvenom tepihu na koji zaluta i pokoji sarajevski pas lutalica. Onda ga dovedu do „tunela spasa“ da vidi ono što ne razumije, da o tom o čemu pojma nema prenese poruku u Hollywood. Donacije za festival se „rastale“ između organizatora i donatora i nema šanse da se javnosti da na uvid koliko je koštao koji dio predstave za kojih dva do tri autobusa ljudi.

Čevljanska korida u nekoliko dana, bez mojih i vaših para, ugosti 50.000 do 100. 000 ljudi svih nacija. Dobije dvije minute na Federalnoj i državnoj televiziji. Da, na one dvije televizije koje su u proteklih nekoliko dekada odgojile „zviždače“ kojih se Sanela P. stidi. Dakle, čitav jedan grad Mostar ljudi se proveseli, druži, zapjeva, opusti i dobro provede. Posjetitelji SFF-a nakon projekcija izgledaju kao da pate od zatvora, i to višemjesečnog. Srbi, Hrvati, Bošnjaci u Čevljanovićima čuvaju jedan drugome bikove i ne svađaju se. Ne šalju političke poruke kao na SFF-u. Nema tu ni troška ni velike zarade, samo se sazna novi pobjednik bodljavine bikova i ostanu u ljudima lijepe, ali za „ćaršiju“ neugodne uspomene na „bosanski seljakluk“.

Doduše, žene koje dođu tamo uglavnom nisu njegovane i izgladnjele. Ne slikaju se u pozama kao na duplerici. Nekima se struk tek nazire od silnog rađanja radničkih i seljačkih sinova i kćeri. Pjeva se Baja, Ćana, Šemsa, Džej, Hanka, oba Halida... Nemaju plastične usne i sise im ne prkose zakonu gravitacije kao sise manekenki i pjevačica. Garderoba im je jeftina i šarena. Imaju ispucale nokte pokrivene jeftinim drečavim lakom. Možda je to problem? Vrag će ga više znati.

I još se jednog bojim. Bojim se da se i dalje želi popraviti imidž grada utonulog u medijsku i kulturnu bijedu i ograničenost. Bilo bi bolje nekako probati popraviti grad...