Podijeli članak

Ovoga puta ne želim kritizirati Valentina Inzka. Treba se staviti u njegove cipele, kako kaže predsjednik susjedne države, da bi se razumio taj u cipelama. Ove su cipele, prema mojoj procjeni, broj 42. Talijanske, savezničke. Lijepo skrojene, ali ne i napravljene kao moje ili vaše, za trandanje, rad, šutiranje i ostale nožne napore. 42 je broj djeljiv sa 3 (slovima: tri) za razliku od broja 17 koji to nije, što je nebitno za ovu priču. 

Prihodi Valentina Inzka su visoki, ali ako ih usporedimo s prihodima Stevea Jobsa ili Georgea Sorosha, i nisu nešto. Za jedan radni dan, dakle, 1000 eura i više, nije puno. Radni dan, naime, traje osam sati. Opis radnog mjesta visokog predstavnika u BiH je zaguljena rabota. Nerijetko treba odgovarati na neugodna pitanja (to ono nekad, davno, dok su ga pitali) pa je gospodin Inzko uglavnom usmjeren na davanje izjava.

Nerijetko, u nedostatku sugovornika, Valentin sam sebi postavlja pitanja i daje odgovore u vidu jezgrovitih „da“ i „ne“. Od njega povremeno saznamo kako mladi odlaze, kako odluke suda trebaju prihvatiti svi bez obzira koliko suludo zvučale, kako ne treba biti nacionalist nego glasovati za nacionaliste iz lijevih stranaka, kako je bolje biti pametan i mlad nego glup i star i mnoštvo drugih korisnih poruka. Nije lako ni to što se orodio s gradom u kojem živi, da ga boli svaki nestanak vode i struje u prijestolnici kao da je i njemu nestalo vode i struje. Hm... Pa, nestane i njemu. Boli ga i što bi neki dijelili domovinu čiji je najistaknutiji i najkorisniji stanovnik postao.

U čestim trenucima opuštanja, kada je Valentin primoran pod pritiscima otići do WC-a, prilikom mokrenja, zaradi kojih pet eura. Dakle, toliko koliko radnica u tekstilnoj industriji zaradi za pola radnog dana, ako ima sreću da radi. Velika nužda, jedan do dva puta dnevno, čini prihod od kojih 20 eura. Dakle, prosječna plaća u Federaciji BiH ili Republici Srpskoj. Ne znamo je li gospodin Inzko pod utjecajem čaršije počeo izuvati cipele u zatvorenim prostorima, ali je vrlo moguće da su saveznička naticala na noge svjedok tih za Bosnu prevažnih trenutaka.

Trenuci u kojima misli na nejaku ždrjebad i skotne kobile na svom ranču u prijateljskoj Austriji, također nisu za podcjenjivanje. Tu se radi o kojih 20-30 eura dnevno. Gledanje na slike svojih konja na zidovima ureda, barem još 20-30 eura. Izlazak pri kojem ga oduševljena „raja“ iz čaršije tapša po ramenu i pokazuju podignut palac, neprocjenjivih su 100 -150 eura. Brojna gostovanja u emisijama na lokalnim televizijama, na koje se često sam mora pozvati, barem 50 do 500 eura dnevno. Eto vam odgovora na pitanje kako čovjek koji nema pojma o tome što radi tu, zaradi više od 1000 eura dnevno.

I zato, kad vidite visokog predstavnika na TV-u, ne psujte, ne grdite, ne kunite. Prvo, nije lijepo. Drugo, čovjek ne radi da ne bi griješio. Griješi onaj koji radi, tako i poslovica kaže. Prije nego bacite prvi kamen, stavite se u njegove savezničke cipele br 42... 

Treće, i najpreče, i vi bi na njegovu mjestu radili isto, da ste visoki predstavnik u Zanzibaru.