Podijeli članak

Nije da vas nisam upozorio. Čak sam u svom romanu „Geto“ s početka ovog milenija predvidio ove migracije. Doduše, predvidio sam i kandidaturu Sebije Izetbegović, ali ne u tom romanu. Ali, eto, Libijci nisu čitali Geto. Nije im preveden. Valjda su zato naboli Muammara al-Gaddafija, svog najvećeg heroja i dobrotvora, na štap a on im govorio: „Alah vas gleda“. Jeste, gledao ih je, pa im je sad ovako kako im je. Što tražili – to dobili. Zato sad čuče i čame čekajući po našim parkovima. 

Bježe iz ludnice koju su od njihove zemlje napravili Amerikanci, Nijemci, Englezi i Francuzi, preko ludnice koju su od ovih naših prostora napravili ti isti. Doduše, predvidio sam i da ćemo mi, nakon što zaratimo s njima za našu hranu i vodu, skupa s tim nevoljnicima krenuti dalje, na sjever i zapad, za mirom i resursima. Ipak, i to se već događa, iako sam predvidio da će to doći tek za koje vrijeme. Ljudi oko nas, baš poput ovih migranata, odlaze kamo i bliskoistočni i dalekoistočni migranti, istim putem i s istim ciljem. Preživjeti, možda i živjeti. 

Ali, pravo da vam kažem, meni je dosadio ovaj moj pesimizam (čitaj realizam) pa sam se odlučio ovih dana sprdati. Pravosuđe nam je sprdnja (vidi slučaj „Dudaković“), ekonomija nam je sprdnja (vidi slučaj “Šarović”), diplomacija je sprdnja, EU je sprdnja, NATO je opasna sprdnja, ove male državice iskompleksiranih naroda su sprdnja... Pa, mislim da je ozbiljnost u ovom našem svijetu neozbiljna stvar, tj. sprdnja.

Predlažem organiziranje izbora za miss i mistera migranta. Da se organizira audicija u parkovima Sarajeva, Bihaća, ubrzo i Mostara. U Sarajevu su neki dan migranti i pravovjerne Sarajlije kusali grah. Mogli bi napraviti i konkurs za najpogubniji vjetar izazvan nadimanjem uslijed prejedanja grahom. Proljetna dječja kolekcija bi dobro došla gologuzoj i neuhranjenoj migrantskoj djeci. Mogli bi ih odvesti i slikati na Poljicama ili na Ilidži, pred vilama tajkuna i „arapskih investitora“ koji su investirali samo u protjerivanje „kaura“ i „ćafira“ i kupovinu njihove imovine te izgradnju vila i bazena. Možda konkurs za najgladnijeg migranta? Koji može pojesti najviše jučerašnjeg peciva? 

Šaljemo li ljude u američke ratove u kojima su ostali bez zemlje i dostojanstva? Šaljemo. Plaćamo li vojsku koja to radi? Plaćamo. Ponosimo li se time i hvalimo li se svaki put kad ovi naši odrpanci odu prati američko posuđe i čistiti mine? Hvalimo se kao da smo u kakvoj misiji oslobođenja a ne u američkom pljačkaškom pohodu. Pa zašto onda ne bismo te koje smo ostavili bez doma i obraza, uključili u naš svakodnevni život? Zašto ne bismo odmah počeli učiti njihov jezik? Jer, kako kaže „Geto“, mogli bismo skupa s njima, ako se ovako nastavi, to jest ako se „Geto“ ovim ritmom i brzinom nastavi ostvarivati,, završiti u kakvim parku u Beču ili Frankfurtu.

Veselin Gatalo