Podijeli članak

Bosna je, kako jedan pisac reče, besputna zemlja. Ne vole ljudi put i staze, o cestama da ne govorim. Hrvati ih ne vole jer s cestama dolaze poreznici, fiškali i šikucije. Srbi ne vole ceste jer njima dolaze razne vojske, uzimaju ljude, djecu u ime danka u krvi. Muslimani ne vole ceste jer njima dolaze promjene, najveće od svih zala svjetskih... Ali, džabe, Hrvatska dobi autocestu s kojom živa ne zna što raditi.

Narodu skupa, a strancima zanimljiva tri-četiri mjeseca godišnje. Skupa za održavanje, posebno zimi kad slabo radi. Srbi isto prave ceste, napravili ih između gradova među kojima ni poštena puta nije bilo. Idu im ljudi, baš kao i hrvatski i muslimanski, u tuđe zemlje i ratove, i to o njihovu trošku. Idu finim, širokim cestama. Janjičari bi barem djecu othranili, obuli i obukli pošto bi ih oteli roditeljima i u sepete potrpali. Muslimanima ostaje sve manje i manje oaza u kojima ljudi imaju puno djece i malo novotarija. Navikli se insani na mobilne telefone pa sve više tipkaju po njima i sve manje djecu prave.

Put nanosi migrante, finance, bankare, šikucije, žandare, boleštine, tigraste komarce, svinjsku gripu, AIDS, svaki jad i čemer, svaku nevolju ljudsku. A donese i mobilne telefone i sportske kladionice. Imali su pravo naši stari, put je tuga i nevolja, jad i čemer, zlo i kazna Božja.

Put odveze čovjeka Hercegovca, to jest mene, u nekadašnji besputni vilajet, u tu da prostiš Bosnu, bosu, rosnu i posnu. Ulazak u tamni vilajet je podmukao. Odjednom se čovjek i lim oko njega nađu u nevidjelici bijeloj. Žuta svjetla prolaze mimo njega poput albanske prijetnje smrću. Ide tako Hercegovac kroz tu tminu i moli Boga da mu baš na toj cesti grijehe ne naplati, da par žutih kamionskih svjetala ne krene ravno prema njemu. U tami tako uđe u prvi grad. Ne jave mu to oči nego nos. Višedesetljetni pušački nos bi odjednom zapovjedio ostatku tijela da se vrati u maglu iz koje je došao. Smrad spaljenog starog ćebeta, to jest nekvalitetnog i skoro besplatnog ugljena koji pri sagorijevanju uglavnom ide u zrak umjesto u pepeo, štipa oči. A kroz maglu kasabe ne može se brzo.

Nikom nije do Zenice ili Foče, iako unutar zatvorskih zidova nema magle.
Penjanje na brdo donese olakšanje. Kao izlazak na Olimp. Kao osvajanje Mount Everesta. Spuštanje u sljedeću kasabu je još gore. Što je kasaba veća, gore je. Velika kasaba – veliko gušenje i duži prolazak. Tek novi izlazak i novi uspon donesu malo olakšanja plućima i nosu. Na većim visinama se može i stati, izići i pogledati sivu perinu u kojoj mirno spava kašljucava sirotinja.

Volio sam nekad jedan strip. U njemu je junak nosio majice s natpisom tipa „bogati ne smrde“. Jer, bogati ne moraju evoluirati i početi disati na škrge i kroz mokre krpe. Koriste strategiju naših davnih besputnih predaka. 
Kad se više ne može disati od pustog progresa i napretka, sjednu u svoje džipove kojima i ne treba put, i sklone se u planine dok zlo i otrovni mrak ne prođu.