Podijeli članak

Sve je pogrešno. Strankama je data sloboda odlučivanja o sudbini zemlje. Strancima je u BiH data još veća sloboda. Da smjenjuju zvaničnike i trpaju ih u zatvor (Paddy Ashdown rahmetli) ili da ne rade ništa, kao Valentin Inzko. Račun za njihove plaće će nam uredno dostaviti, naravno. A imaju slobodu teroriziranja pojedinaca, stranaka i javnosti. Sloboda stranaka znači nesmetano vladanje javnim poduzećima, stranačko zapošljavanje i muženje novca za političke kampanje. Kako to?
Pa, u ime slobode institucija. Sloboda pravosuđa znači da možete osloboditi ratnog zločinca iako tužiteljstvo posjeduje snimke ratnog zločina, i to dok ga izvršitelj čini, na očigled kamere i ostatka svijeta.

Takvog obično pusti da se brani sa slobode i utječe na svjedoke. Zašto? U ime slobode pravosuđa. Isto tako može nevinog ili onog kome ne mogu dokazati krivicu po mjesec i više u zatvoru. Mogu ga bacati vezanih očiju iz helikoptera sa visine od jednog metra i tako mu skratiti život kojih 10 do 50 godina, kao u slučaju „Leutar“. Tad su optužili čovjeka koji je teško ranjen u autu s pokojnim ministrom. Pravosuđe je imalo slobodu da čovjeka koji je stradao sa žrtvom atentata, u istom vozilu, prišije etiketu prvoosumnjičenog, da bi se zaštitili islamisti kojima je trebala Leutareva smrt.

Dječje slobode kažu da dijete ne smijete šamarati, pogotovo ga udariti, ni izderati se na nj. Ne znam kako, osim zaključavanjem, šamarima i oduzimanjem mobitela, odvojiti 14-godišnjaka od lošeg društva. Ne smijete ga zatvoriti u kuću. Ne smije ni u zatvor. U školi vam kažu da ga trebate odvesti daleko od lošeg društva. Gdje? Negdje daleko gdje će pronaći još gore jarane? Kako ga odvojiti kad mu tehnologija dopušta da svoje društvo povede sa sobom, u džepu, skupa s telefonom, FB-om, Instagramom i Viberom? Može komotno organizirati prenošenje droge od Čapljine do Dublina, u to palcem. Tako od djeteta dobijate diktatora par exelence.

Najgori oblik diktature je novinarski. Sloboda medija dopušta medijima da si izaberu stranke kojima će služiti, čak i državnim. Ne bi bio problem da služe pobjedničkim strankama, javne emitere plaćaju oni koji daju glas političarima, pa nije čudno da podržavaju stranke na vlasti. Ali, ja znam privatne medije koji služe za klevetanje i ucjene. Znam novine koje žive od onoga što ne objave. Ako im stranka ili pojedinac ne daju dovoljno para, udri po njemu! Kako to? Pa fino, sve u ime slobode. Znam profesionalnog klevetnika koji je sada parlamentarac. Sloboda govora mu daje za pravo da za sitne kazne (koje naravno neće platiti) kleveće vrh sveštenstva i privrednike, političare i institucije. Jedan je prepisao svu imovinu na ženu i djecu pa udri! Po kome mu se ćefne, sve plaćaju Amerikanci. Kako? Pa u ime slobode medija čovjek terorizira koga hoće, kako hoće i koliko hoće. 
Ma reče meni čovjek jednom, pametniji od mene, da višak slobode vodi nasilju i diktaturi...

Veselin Gatalo