Podijeli članak

Jeste da u gradu nema vode 182 dana godišnje. Jeste. Pa!? Nezahvalne Sarajlije pritom ne uzimaju u obzir da imaju vode 183 dana u godini. Znači, više imaju vode nego što nemaju. Tih 10.000 vremešnih Srba (od njih 170.000 nekad) i nešto malo više Hrvata Sarajeva nisu više u mogućnosti održavati vodovodnu mrežu, a iz Herceg Bosne i Republike Srpske se čuju tvrdi stavovi da oni ne žele doći popraviti te cjevurine. Ta zapaljiva retorika još uvijek drži vodokotliće glavnoga grada suhim iznutra a Sarajlije šporkim izvana. Ni četvrt stoljeća od rata nije prošlo a Sarajevo je izloženo suhoj agresiji s istoka i zapada.

Moj prijatelj Kawanski iznio je neobičnu teoriju o nestanku i odlasku vode iz Sarajeva. Ne, nije to teorija o odlasku vode jer su je sa sobom poveli Srbi, pogotovo ne Hrvati, on povezuje nestanak vode s novijom promjenom nacionalne strukture u Sarajevu. Dakle, ne zbog manjka Srba i Hrvata, njihove nesposobnosti i prosječne starosti od kojih 70 godina. To je ipak manji prosjek godina nego prosjek starosti članova „Kruga 99“, perjanica bošnjačkog i bosanskog intelekta. Kawanski povezuje nestanak vode s povećanjem broja Arapa, druge nacije po brojnosti u Sarajevu i prve na Ilidži.
On je, naime, iznio teoriju da su Sahara, Gobi, Kalahari, Namib i druge pustinje nekad bile veličine stola. Arapi bi se izmakli od te suhote, a pustinja bi, avaj, krenula za njima. Bezvodnost, ona suha, pustinjska, pratila ih je dok su napuštali suhe krajeve i naseljavali one s vodom, slične Ilidži koja je s njihovim dolaskom, već za par godina, postala bezvodnija nego ikad. Pitate se zašto nisu iskopali kanale i pravili kolektore za kišnicu kao drugi narodi, da spriječe nadiranje pustinje? Neću vam reći, ispast će da ne volim Arape. A volim ljude. Imaju ruke, noge, žene, sve imaju što i mi. Pa kako da ih čovjek ne voli?

Ni električna mreža ne fercera. Tramvaj izdiše i nakon poskupljenja karata. Ceste su izrovane, konjem se može od Sebilja do Vječne vatre, autom sve teže. Zato bi, složili smo se, uz arabizaciju Sarajeva mogli uvesti kamile umjesto tramvaja i taksija. Parovi kamila bi išli trasom tračnica tramvaja, kleknule na svakoj stanici da se putnici popnu. Kamilar bi naplaćivao karte. Kamile bi pile vode jednom u sedam dana, jer se čini da će se redukcije vode pooštriti. Čak jednom u 14 ili 20 dana, dovoljno je. A kamilji tramvaj bi radio kao vekerica! Pustiti ih da se množe pa 'ajmo staru kamilu ili isluženog kamilana zamijeniti mlađim, ne trebaju ni Srbi ni Hrvati da ih poprave. Nema vode, nema struje, nema kvarova.

Problem „dvije škole pod jednim krovom“, čak i nadolazeći užas „tri škole pod jednim krovom“  je riješen u Sarajevu na isto tako genijalan način. Budući da srpske i hrvatske djece više skoro i nema u Sarajevu, dobili su pravo na svoj jezik. A ostala djeca će biti osuđena na prihvatljivu višejezičnost; bošnjačku, tursku i arapsku.