Podijeli članak

Stajao sam tog ljeta Gospodnjeg pred „bezbjednjakom“, pukovnikom Čilićem. Na meni ljetna košulja, opasač s oprtačima, ljetne smb hlače i čizme upitne čistoće. Da se ne lažemo, bilo me je strah. Kažu, Čilić je podmukao kao zmija. Gori od kapetana Seada Rekića. Gori i od poručnika Nedžada Ajnadžića. Nisam stigao posavjetovati se s vodnikom Zurapijem, a nisam znao ni zašto me je Čilić zvao. Možda zbog onih krivotvorenih dozvola za izlazak? Zbog tučnjave u Baltazaru...? Ma ne, to je bilo davno. Zbog bježanja u Mostar za vikend? Možda zbog one drame s poručnikom Ajnadžićem? Vrag ga znao, mora da je to. Razmišljanje mi prekinu sam pukovnik.
 
- Desetaru, kažu mi da u tvom vodu ima pederastije...
 
Ja se namrštih. Znao sam za homoseksualnost, čuo sam za pederluk, ali pederastija... Vrag će ga znati, i desetnik sam postao po kazni. Ili zato što sam podbunjivao vojnike protiv maltretiranja i slanja na brijanje „na suho“. Onda skontah da je ta „pederastija“ kombinacija pederluka i homoseksualnosti. Pa se prisjetih kako su mi se vojnici, dok sam mijenjao vodnika Kratohvila, štipkali za dupe. Ja sam bio kriv. Umjesto da uvježbavamo strojev korak, ja ih pustio da budalesaju po livadi... Počeo je Tahiragin Sabri. Jurio je za Petritom Koljolijem da ga uhvati za dupe. Onda je Nenad Luković pojurio debelog Tonija a ovaj je bježao skočivši kao prase kad ga hoće zaklati. Pa je nastupila besposličarska jurnjava i guzoštipanje. A ja sam, idiot, sve to gledao i čekao da zatrubi za ručak. A znao sam i ko je cinkario. Saša Mešić, vodni cinker, on je garant... Džabe mi se sad braniti. Što mi god Bog da, pomislih. I zatvor je za ljude. I produženje vojnog roka.
 
- Druže pukovniče... To je normalno u zatvorenim sredinama u kojima su isključivo muškarci... Muški konvikti, vojska, zatvori... Rudnici...
 
- Napoljeee! – povikao je najednom pukovnik. 
 
Ja sam salutirao, okrenuo se na peti i odjurio. Znao sam da nema ni zatvora ni kazne, nema sladostrasnog žaljenja za mojom sudbinom, isticanja kolika sam sramota za SFRJ, nema oduzimanja sveza iz cipela i opasača, nema zatvora... Sretan kao mali konj, vratih se svojim dragim vojnicima - guzoštipačima, Šiptarima, Srbima, Hrvatima, Makedoncima, Slovencima, Romima, Mađarima i ostaloj braći mojoj po patnji i nevolji.
 
Zašto vam ovo pričam? Samo polako. Hoću da vam dočaram koliko se svijet promijenio za ovih trideset i par godina. Jean-Claude Juncker štipne premijera Hrvatske za tustu zadnjicu, ne pozovu ga na odgovornost. Andrej Plenković je samo zatreptao okicama, možda izustio „Juh!“ i na tom se završilo. Ostali u regiji očekuju, vjerojatno, da Juncker to učini i njima. Hm, osim premijerke Srbije. Vučić bi, vjerujem, da ga Juncker uštipne. I Bakir Izetbegović, i to da ga uštipne jako, europski, ne da ga bliskoistočno blisko samo pomazi po guzi.
 
Onda bi se mogli hvaliti koji od njih na guzi ima ljepšu europsku masnicu od samog povjerenika drage nam Europske unije.