Podijeli članak

Sve je počelo onim nesretnim snijegom 1913. godine. To je bila najava promjene klime. Bog, majka priroda, kako vam drago, odlučili su da se dogodi vremenski prevrat. Prve žrtve vremenske revolucije, inače redovite svakih 90 do 120 godina, bili su mostarski automobili po kojima smo hodali. Krovovi su još dugo bili udubljeni, snijeg ih je prekrio pa su ljudi hodali po njima. U Titovoj ulici je autobus tjerao ljude da trče, puno je ugodnije bilo hodati preko snijegom zatrpanih automobila. Krovovi su se ugibali pod gumenim potplatama, ali nije bilo puno izbora. Trčati pred autobusom koji se kretao snježnim kanjonom ili prtiti preko auta. Autobus je pred sobom tjerao žene i starčad koja se nisu mogla popeti na vozila...

Ljeto je, čini mi se, nakon toga bilo nešto hladnije nego obično. Ali, vegetacija oko Mostara je buknula. Dušik iz snijega je prodro u zemlju i učinio je plodnijom nego obično. I kiše je bilo nešto više. Nismo to percipirali jer se još pričalo o strašnom snijegu koji je dosezao visinu polovine prozora prizemnica. I iduće ljeto je bilo blago, čak s nekoliko pohladnih dana. Gledamo svaki dan kako vegetacija polako osvaja brda oko Mostara. Zelenija, barem za naših života, nikad nisu bila! Sve one goleti od Jablanice naovamo više se ne mogu prepoznati. Sva su brda dobila zelene kaputiće, ili barem majice. Prije bi tri koze na tim brdima umrle od gladi, sad bi ta brda mogla hraniti stotine muflona i divokoza.
Klima se, definitivno, mijenja. Ne zbog onih gluposti koje pričaju o globalnom zagrijavanju izazvanom ljudskim utjecajem, nego zato što to tako mora i treba biti. Žao mi je morskog turizma, ali, bit će kako to majka priroda i Bog odrede.

Nekada davno, dok je sunce topilo asfalt, dok je voda iz crijeva kvasila užarena dvorišta i terase, bile su česte redukcije vode. Ljudi bi se, naime, vodom rashlađivali. Šlauf bi ispuštao vodu pod jeftine poliuretanske papuče mostarskih besposličara. Poneki bi, ponekad, ustao uzeti šlauf i politi mršave noge, pljusnuti vodu po nabreklim venama na stopalima. 

44 iznad nultog podioka bi bio podatak za javnost. Nije se smjelo reći da je skoro pedeset, penzići bi popadali od autosugestije. Sjećam se, bilo je tog ljeta njih trojica sa šlaufom u rukama. Grad pust, kao kad ljeti studenti odu kućama. Ispred njih se zaustavi čovjek u crvenom fordu, sa otvorenim „šiberom“ na krovu. Jedan od trojice besposličara uzme crijevo i polije čovjeka kroz šiber, kao kišom. Čovjek iziđe i raširi ruke. Kaže:
Pa ljudi, šta vam je...!?

Šta ima veze – odgovorio je ovaj s crijevom i obilato polio sebe po glavi i prsima.
Čovjek je onda, onako mokar, sjeo na mokro sjedište, videći s kakvim budalama ima posla. Zatvorio je „šiber“ i tako brzo odjurio da su iza njegovih guma ostali crni tragovi na užarenom mostarskom asfaltu...

Veselin Gatalo