Podijeli članak

Plejade gurnutih preko ruba živaca napuštaju zemlju. Srbi u Hrvatskoj napuštaju Hrvatsku jer im je dosta Hrvata. Preko glave im ih je. Od njih mogu očekivati šikaniranje i batine. Predsjednica i premijer Hrvatske su puni eufemizama i treptanja okicama na mrtve i premlaćene. I Hrvatima je dosta Hrvata, pa i oni odlaze. Od te iste predsjednice i nedorečenog premijera. U Srbiji ljudi odlaze bježeći od Srba, tupavih i nedozrelih. Iz Beograda bježe jer je odsrbljen, iz ostalih dijelova Srbije zato što tamo svoje srpstvo izražavaju dekorima kao iz partizanskih filmova koje bosanske televizije puštaju na dane kad su Srbi i Hrvati ginuli (nekad skupa ubijali a nekad ubijali jedni druge) u II. svjetskom ratu. 

Rekli bi neki da se ljudi sele zbog straha od rata? Ma hajde... Rat je svakoga vikenda na ulicama Francuske. Rat je svakoga dana na mračnoj strani Bruxellesa, u frankfurtskom javnom prijevozu, na jugu Italije... U Bihaću ne izlaze navečer zbog migranata? Je li? Pa u Marseilleu ne izlaze navečer zbog pete generacije migranata, u Berlinu zbog šeste i sedme generacije Turaka.

Sele li se zbog lošeg života? Ma strpite se, reći ću vam na kraju. Život koji čeka naše radnike u Njemačkoj je, kako mi reče moj drug Stevo, doček u spavaonici koja je „privremeni smještaj“ u kojem naši ljudi žive godinama dok rade u Švabiji. Kreveti su jedan nad drugim, po tri para u sobi, dakle njih šest udiše i prdi isti zrak. Onda naš čovjek koji vam „nađe“ posao „sredi“ da prvih nekoliko mjeseci radite za njega. Putne isprave su kod njega, naravno. Kad vas treba isplatiti (ako mislite da lažem, pitajte Stevu), onda vam iznenada na gradilište naleti inspekcija i odvede vas na policiju. Tu shvatite da ste tu bili ilegalno, policija kazni ili ne kazni „dobrotvora“ koji vam je našao posao i šestočlani sobičak i... i vas otpeljaju kući.

Da, ljudi bježe od pomisli da neki samo odu na posao i odmah se vrate. Za to dobiju 2000-3000 maruna. Nekad 4 i 5. I svi ih tapšaju po ramenu. Znaju da je to bolesno i da je društvo bolesno. Za sve što trebaju uraditi treba intervenirati. Ako nešto pitaš, moraš se obratiti šefu stranke, da ih on pita. Ne znaju ništa i ni za što ne odgovaraju. Ne smeta im što je ono što trebaju uraditi njihov posao, moraš pitati šefa. Onda oni učine uslugu šefu, skroz sretni, pa onda im šef duguje uslugu. Naprave čobansku atmosferu (čoban se uvijek nekog boji, vuka, medvjeda, orla, drugih čobana...) u kojoj se svi nekoga boje i svi sve ogovaraju i podmeću.
Ili ti čovjek koji je pročitao puno manje nego što si ti napisao, ne odgovara na telefon. Ne želi da ga se išta pita i da ga uznemiravaju. Ne zna, ne može. Treba za sve intervenirati „odozgo“.

Nije ni to najgore. Nije to razlog zbog kojeg bi čovjek otišao u četveročlanu sobu. Sad ću reći, samo čas. Kad majmun nesposobni shvati da ti, nakon deset neodgovorenih mailova i poziva mora odgovoriti (jer ćeš ga pred svima provodati za maleno uho, od ureda do ureda), dugo čekani odgovor na mail počne s „Poštovani...“.

Veselin Gatalo