Podijeli članak

Ne znam jeste li primijetili, u BiH državne zastave okreću naopačke. To uglavnom rade Bošnjaci, najveći zaljubljenici u Bosnu i Hercegovinu. Državne zastave Republike Srpske su „uzgor“. Državne zastave Federacije također. Državne zastave županija su se isto potrudili pravilno okrenuti. Ali, ona žuta polubaklava, onaj komad izljevače sa zvjezdicama, uvijek naopako. Vrag će ga znati zašto. Možda zbog bošnjačkih predrasuda?

Čovjeku Bošnjaku je, valjda, normalno da zvjezdice budu okrenute prema gore. Pa izvrnu taj komad izljevače da se zvijezde „nakarikaju“ tako da je ispod njih izljevača a iznad zvijezde. Zvijezde su na nebu, zar ne? Nisu okrenute naglavačke, ne vise odozgora s kakve kose litice ili kanjona Morače ili Neretve. Da zvijezde vise tako, nadolje, pale bi u vodu i ugasile se. Na benzinskoj bi pale na spremnike i zapalile ih. Zato ih čovjek Bošnjak okrene nagore, kako i treba.

Čovjek Bošnjak nije kriv jer ne zna koju poruku tako šalje. Kad je na brodu zastava okrenuta naopačke, brod tone. To ostalim brodovima kaže da trebaju doći pokupiti brodolomnike. Kad je na utvrdi zastava okrenuta naopako, utvrda je pred padom ili njezini stanovnici i branitelji umiru od gladi i nemaju strjeljiva. Kad se obrnuta zastava zavijori na brdu, branitelji brda su spremni predati se, samo je pitanje dana kad će se spustiti s njega s rukama u zraku.

Ali, čovjek Bošnjak ne zamara se time. On zna da zvijezde trebaju biti okrenute prema nebu i da trokutasti komad izljevače ne može stajati na ćoši već mora imati oslonac barem na jednu žutu stranicu. Tako šalje, nesvjesno, poruku da zemlja pada. Ode. Nestade. Propade...

Za spas zemlje čija se propast najavljuje okrenutim zastavama, moglo bi se nešto učiniti. Parlamenti na svim razinama imaju dosta pjevača. Alma Čardžić bi mogla otpjevati pjesmu „BiH aid“. Napisao bi je i masno naplatio Goran Bregović. Bakir Izetbegović bi mogao kazati jednu rečenicu, Željko Komšić otpjevati jedan refren. Svi koji iskreno vole Bosnu mogli bi se uhvatiti za ruke i formirati lanac dugačak barem stotinu metara i tako oboriti svjetski rekord u dužini živog lanca ljudi koji iskreno i nesebično vole Bosnu. Pjesma bi se mogla (uz razumnu nadoknadu i ideološku asistenciju) snimiti  u Pavarotti centru, jednog dana kad se ponovno otvori jedina ulica u jednom dijelu grada. Zasad je tu neka raskopina i jedan bager, i mislim da će tako ostati do jednog dana kad tako više ne bude. Ali, vratimo se mi na naš problem s barjakom, zvjezdicama i žutom izlijevačom na plavoj četvrtastoj tepsiji.

Od rata o kojem svi pričaju, nema ništa. Oni koji bi ga mogli započeti sad imaju puno toga za izgubiti. U onom zadnjem su mogli samo dobiti. Ali, jednoj zemlji kao što je BiH, ne treba rat da propadne. Treba samo okrenuti barjak naopačke i čekati.