Podijeli članak

Davno je bilo to vrijeme kad su naši preci, Ilirci, helenizirani. Ponosni Japodi, Daorsi, Denizijati, Delmati i drugi napustili su vinčansku civilizaciju i prihvatili grčke bogove i običaje. Milom ili silom, ne znam. Grčki i vinčanski zapisi o tomu još nisu pronađeni, a ako ih nađu u Podrinju ili oko Loznice, neće biti zgoreg. Tako su nas Grci „integrirali“, mirno ili nemirno. Postali smo dio velikoga grčkog carstva. Onda su došle rimske integracije.

E, njih su sproveli silom. Rimski zapisi su se očuvali. Zločesti i na zlo spremni i nazadni Baton Ilir htio se suprotstaviti euroatlantsk... Pardon, htio se suprotstaviti rimskim integracijama. Bio je tako zločest da je Rimljane od njega i njegovih ilirskih nazadnjaka i desničara boljela glava pod limenim kacigama. Od petnaestak rimskih legija kojima je imperator raspolagao, njih deset je nastojalo poraziti Batona.

A on, Baton, bio je hrabar, mudar i lukav. Kad je prestao biti mudar i lukav, prestao se boriti gerilski. Znate, kad napadnete rimsku falangu iznenada, iz bosanske šume ili s hercegovačke litice, sa šumadijskog brežuljka ili usred slavonske šume, falanga je nemoćna. Krupni i čupavi Iliri ubijali su ih džilitima, kopljima, strijelama, sjekirama.... A onda je Baton mislio da se s velikim Rimom bori frontalno. Tu ga je đavo i ponio, i njega i naše pretke, moćne i hrabre Ilire.

Nije zemlja još ni razgradila ilirske kosti, došle su nove integracije. Bizant i Zapadno Rimsko Carstvo. Romeji i Tribali nisu baš voljeli Papu pa je došlo do raskola. Dvije integracije podijelile su nekadašnje Ilire i pristigle Slavene. Usput, Iliri i Slaveni se nisu tukli, valjda su bili umorni od silnih integriranja. Onda je bilo ratova. Kantakuzin protiv Nemanjića, Nemanjići protiv Ugara, Ugri protiv Pape, kako kad i kako koji s kojim. Sve u ime svojih integracija.

Kad su Turci „integrirali“ dobar dio Azije i Europe, integriraše i nas. Počeli su na Kosovu polju pa nastavili skoro do Beča. Onda su podijelili integracije i ostali smo im mi i pola Europe. Nije loše. Posljedice te i bivših integracija i sad osjetimo. Čak je i ovaj zadnji rat mirisao na Svena Alkalaja i pokušaj stvaranja bosanske nacije od svih nas. Austrijske integracije smo zapamtili po nasilju, logorima, vješanjima, državnom pljačkanju i pogibijama u austrijskim ratovima. Jugoslavenska integracija je bila mutna poput kakaa. Neki su tu bili priljepak, samo su jedni odlučivali, baš kao danas u Federaciji. 

Reich nas je onda opet integrirao. Mrtvih je bilo kao u priči. Onda nas je Tito integrirao. Pobio čovjek sve što je imalo malo soli u glavi i para u džepu, od gimnazijalaca do sitnog trgovca. Svi su proglašeni kolaboracionistima i „elementima“. Uzeo je nepismene i neradnike odredio im resore. Integrirao ih je i po logorima za prevaspitavanje.  Tek je osamdesetih prestao reintegrirati ih pa su se sami počeli dezintegrirati.

Jedno je zajedničko proteklim integracijama. Bilo je tada ljudi koje se nije dalo lako integrirati. Znali su se i oružano pobuniti. U današnjim, EU integracijama, dobijamo što želimo, možda i što zaslužujemo.