Podijeli članak

Izgledalo je kao da gledate šporet sa strane. Sve je bilo bijelo. Preko ulice se nije vidjelo. Tramvaj je zvonio, više se čuo nego vidio. Zemlja bi zavibrirala kao nedavno u Turskoj, i po tome se znalo da je tramvaj prošao. Miris se mogao povezati s mirisom mokrog psa u pećnici.

Nisam Kinez i nisam jeo pečenog psa, ali je miris grada tog dana morao biti nešto u tome rangu. Štipao je za oči i uši. Kašalj je htio izbaciti oči napolje, a oči su suzile poput poljudskog stadiona kad je umro drug Tito, najveći sin.

Naime, bio sam u Sarajevu, na svetosavskom ručku dana gospodnjeg dvadeset i sedmog ovoga mjeseca. Bilo je svijeta, sveštenih lica, pokoji političar. Pitali su me kad će emisija, a ja sam im rekao čim se steknu povoljne okolnosti. Nisam im htio remetitu ručak, pričati kako su prestali imatu ikakav kontakt sa mnom. Kako sam bio naivan i mislio da je televizija tu zbog onih koji je gledaju, ne zbog politike i političara. Nisu ljudi krivi za to što ne znaju. Emisije će biti, uostalom, samo ne želim da je bude bilo gdje i bilo kako. I ja sam se malo opametio... Ili će biti bolja nego što je bila ili je neće biti. 

Gdje sam ono stao?

Aha, u Sarajevu. Elem, osjetio se taj smrad sprženog psa a oči su pekle kao u kineskoj kuhinji. Kao kad spalite staro vojničko ćebe u zatvorenoj sobi. Naime, takav je lignit. Jako malo ga sagori kad ga stavite u šporet na drva. Većina tog, najjeftinijeg i najniskokaloričnijeg ugljena, ode u dim. Jako malo ga se pretvori u pepeo i toplinsku energiju. Smog u gradovima, barem u bosanskim, ima jako malo veze s ovim njemačkim grobljem auta po našim cestama. Razlog je siromaštvo koje tjera nesretne Sarajlije da se griju na skoro besplatan izvor energije. Ne bih se čudio da poneki Sarajlija zapali i poneku gumu od vozila, postole ili Ivu Andrića, možda sabrana djela Meše Selimovića ili Honore de Balzaca... 

Nakon ručka, nekako sam se iskobeljao iz grada na koji je Bog spustio prljavu jastučnicu. S obje strane ceste su se vidjele ogromne zgrade koje su zaustavljale ono malo strujanja zraka koje bi koliko-toliko učinilo da se grad ne uguši od mokrog dima. Doduše, guši se i u oblaku politike, nacionalizma i predrasuda, ali to nije ova priča. Od ove magle se i u miru završava u domovima zdravlja i skončava u bolnicama.

U neka doba sam se sjetio druga Tita i njegove kubanske cigare. Nisam nikad osjetio mirišljavi dim poput onog kad je, na užas svih, zapalio cigarilos u Bijelog kući. Taj dom sigurno nije bio smrdljiv poput ovog od lignita. Pa i nije čudo što nije vidio daleko. Čak ni svojoj djeci nije ostavio ništa. Današnji političari barem na svoju djecu misle. 

Tako je to. Političari su ljudi koji gledaju daleko. Mi, smrtni ljudi nekad ne vidimo ni tramvaj koji  izranja iz magle dok juri da nas zgazi...