Podijeli članak

Scena prva. Ja neki dan krenuo do WC-a u Jump Jumpu. Zapravo, drug i ja pošli, pa ja mislim, hajde da to obavim, kad sam već u kafiću. Ja uhvatim za šteku i vidim da ne mogu otvoriti. Pametan kakav jesam, shvatim da je WC zauzet. Onda malo ko stanem, dotaknem prstom bradu i zamislim se. Zašto bih ja morao u muški WC? Pa mogu se osjetiti kao transrodna osoba i biti diskriminiran mjestom na koje se moram pomokriti. Kog vraga se koga tiče kog sam ja spola i kakvo mi je spolovilo? Otkud oni znaju zašto se ja hoću piškiti gdje i žene i koliko ja estrogena a koliko testosterona u sebi imam? Neće oni meni određivati gdje ću piškiti, zar ne? Istanbulska konvencija je potpisana, ne znam je li ovdje ali negdje jeste.

Ja lijepo uhvatim za šteku ženskog WC-a, uđem... Unutra kao u muškom, samo čisto. Podignem dasku, da je ne upiškim, i... Rekoh sebi kao i obično u tim prilikama „Ko ovo može platit“, isprskah ruke vodom i izađoh. Odmah se pohvalih konobaru da sam piškio u ženskom WC-u i da se osjećam kao pravi transrodni Europljanin i intelektualac i da me u muški WC ni šerijatska policija neće više utjerati. Ponosno sam izišao iz objekta, svjestan da sam prerastao još jedno nametnuto i nazadno ograničenje koje me je sprječavalo da se osjećam ugodno u vlastitom tijelu.

Scena druga. Moja rodica u Australiji došla kod prijateljice. I, kao što je red, uz „nescafe“ su dame htjele zapaliti cigaretu. Međutim, prijateljica je rodicu, baš kao u pušačkom djetinjstvu, pozvala da se skriju iza kuće. „Zašto?“ – pitala je rodica. „Nema ti ćaće i matere ovdje, šta se imaš skrivat'?“. Ova odvraća: „Da djeca ne vide“. „Rodica će „Pa šta ako vide? Ti si njih rodila, nisu oni tebe...“. Prijateljica će na to „Ispričat će u školi da pušim. Dovest će mi socijalnog radnika... Reći će da im dajem loš primjer, pa će mi, ne daj Bože, oduzet' djecu... Ne znam bi li samo s kaznom prošla“.

Scena treća. Neki dan Mica došla iz Njemačke. Kaže mi da Pčelica Maja više nije lijepo okrugla i bucmasta. „A Pavo?“ – pitam ja. „Ni Pavo. I on je mršav“. „A Flip?“ – pitam ja. „Je li on mršav?“. I prije odgovora se sjetih da je skakavac Filip i prije bio mršav. Onda Mica uzima mobitel da mi pokaže kako izgleda Maja danas, i kakav je Pavo, njen prijatelj pčelac, to jest trut. „Pavo i Maja su sad kao crvići s glavama“ – kaže Mica. Ja gledam Maju na njenom mobitelu. Ne mogu vjerovati. Maja ima tijelo uholaže. Pavo isto. Užas! Baš kao glavati crvići. Kaže Mica, da ne daju loš primjer djeci, da njemačka djeca ne budu debela. Pa kog će vraga s debelom djecom? Zatvoriti ih? Izgladnjeti?

Scena četvrta. Amerikanci uzeli ilegalnim imigrantima djecu i zatvorili ih u kaveze, gdje klinci složno plaču, kašlju i ušljive se. Istodobno američka javnost suosjeća s filipinskim dječacima koji danima nisu vidjeli sunce. Nema puno snimaka djece zatvorene u kaveze kao u zoološkom vrtu. Valjda da drugoj djeci ne daju loš primjer.

Veselin Gatalo