Podijeli članak

Ževkanje je pojam koji bi se s pravom mogao uvrstiti u jedinstvenu nematerijalnu kulturnu baštinu Grada na Neretvi. Podsjetimo, ževkanje je stalno „kljucanje“ po slaboj točki subjekta. Ževkanja nema udvoje (osim u vezi, a o ževkanju u vezi ne govorimo sad zbog neprijatnosti teme), nastupa samo uz direktnu ili prešutnu potporu trećeg ili više njih - četvrtog, petog, šestog ili četvrte, pete, šeste... Kljucanje u mozak u vidu ževkanja nerijetko rezultira oštrom svađom, rjeđe tučnjavom. Posebno je neugodno ako je meta ževkanja vezana uz mjesto, kad ne može napustiti prostor ranjavanja. Događa se na poslu, na javnome mjestu, u srodstvu, obično kad je žrtva uhvaćena u zamku okolnosti i stavljena pred zid koji joj onemogućava uzmak.

Drugi pojam koji bi trebao biti od UNESCO-a prihvaćen kao nematerijalno blago Mostara, jest žuganje. Predmet žuganja obično nije tu ili je upravo otišao ili tek prošao. To može biti čitav spektar opservacija, od „vidi mu glave“ do „vidi je, ista mater joj, ona joj stvar iz očiju viri“. Žuganje je obično bezopasno za sve u glasovnom dometu žuganja pošto svjedoci nesmetano mogu odlučiti propratiti šutnjom isto, ili podržati „žugatora“ ili „žugatorku“ (novi pojam, izvor i nositelj žuganja). Ne prenositi žuganje ili objekt žuganja dalje „ožugavati“. Dakle, svaki pojam se može razgranati na više njih koji svoj korijen nalaze u glagolu, budućem dijelu kulturne baštine pod zaštitom UNESCO-a. Žuganje je opasno utoliko jer se može proširiti do predmeta žuganja što neminovno dovodi do konflikta. Ali, to sad nije tema konflikta. Pričamo sad o relativno novijoj mostarskoj kulturnoj baštini.

Nadosiranje je jedan prekrasan a još uvijek nezaštićen pojam koji se veže uz uzrečice „burazeru“ i „sestro draga“. Uključuje pretjerivanje i prenemaganje, često superlative, augmentative i onomatopeje kao podršku. Često se čuje „ouuuu...“, „eeeeeej...“, „aaaa...“. Ponekad (dakle ne često) ima uporište u istini. Najčešće se radi o pripovijedanju nečega čemu nismo svjedočili, čak ni čuli priču iz prve ruke. Bez obzira na to, koriste se sentence poput „da si vidio“, „kad bi ti ja mog'o opisat“ ili „ne bi vjerov'o“, kao da svojim očima upravo gledate autentičan i originalan film snimljen na licu mjesta. Kao kad je moj prijatelj Čita pričao meni kako se njegov rođak napio pa ga hitna pomoć vozila kući, tako slikovito i živo da sam se ja, koji sam bio svjedok događaja, divio moći zapažanja čovjeka koji je priču čuo iz šeste ili sedme ruke.

Više je pojmova koji bi mogli dopuniti nematerijalnu kulturnu baštinu Mostara. Materijalnu imamo, od Starog mosta, Saborne crkve pa do Brucea Leeja. Nematerijalnu bi nam, ako ne požurimo, mogli ukrasti neki manje kulturni regionalni, možda i svjetski urbani centri.

Iskreno se nadam da će kulturni radnici grada Mostara učiniti sve da se ževkanje, žuganje i nadosiranje mapira kao nematerijalna kulturna baština Grada mostova i behara.