Podijeli članak

Dok sam s ostalom musavom dječurlijom trčao i padao po sokaku, nisam bio svjestan svojih grijeha. Tek kasnije sam saznao da sam masovni egzekutor, i ja i moji drugovi poderanih lakata i izranjavanih koljena. Možda se zato nismo ljutili kad bi nas stanari šamarali zbog buke, cijepali nam lopte i pucali čvoke?

Možda nam zato nije teško padalo što nas je obuća vječito žuljala? Kvasili smo obuću mlijekom, uljem, benzinom, samo da omekša toliko da nam stopala ne bi krvarila. Hlače bi nas klale između nogu, bez pardona, oštro, do krvi. Možda je i to bila kazna? Bili smo, mahom, neuhranjeni. Onaj sitniš koji bi nam starci dali da jedemo u školi, trošili bismo na flipere u Amiri ili kod rahmetli Šaćira. Ne bismo ništa, dakle, jeli, sve do poslijepodneva. Možda je i to bila kazna za naše kolektivne grijehe, mali dio kazne koja nas je konačno stigla devedesetih? Jer, kako reče jedan čovjek tih devedesetih, krivi smo toliko da Neretva ni za stotine godina naše grijehe neće oprati...

Naime, malo sjeverno od Mostara, proizvodili smo smrt. Da, pravu pravcatu smrt. Bojnim otrovima koje je proizvodila „namjenska industrija“ (kojeg li licemjerja, nisu to nazvali ni vojnom industrijom ni industrijom smrti) ubijali smo Irance i Iračane, i još ponekoga. Licemjeri među nama bi rekli „Da nismo mi, neki bi drugi“. Možda. Vjerojatno. Ali, eto, mi smo. Ti Iranci nam ama baš ništa loše uradili nisu. Ni Iračani. Ni ostali, žene i djeca koju su ti otrovi pobili, koji su umirali satima ili danima u najgroznijim mukama. Da, da ih nismo mi proizvodili, neki bi drugi. A Bog nije ni gluh, ni glup, ni slijep. Čekao je da vidi dokle će to ići. Dokad će naši tenkovi, puške i pištolji, iz Zagreba, Kragujevca, Sarajeva, ići u dječje ruke u Africi i Aziji. Gledao je kako nepismenima dajemo priliku da ubiju, kako prodajemo dječje smrti širom svijeta, čekao je šutke i molio da počnemo razmišljati o tomu što radimo. 

Od toga smo se, dakle, solili, duhanili, vikendali, kupovali lade i fićeke, zastave i pezejce. Od toga bi se napravila i koja vikendica, sve uredno i uz okretanje glave od načina na koji se to kupovalo. Socijalni mir, besplatno školstvo i zdravstvo, sve je to, ipak, plaćeno. Čime? Dječjim smrtima, nama dalekim, nebitnim i nevrijednim spomena. Nije Tito to dao nama, mi smo to sami uzimali, berući cvjetiće socijalne ljepote i mira ubrane na crnim poljima tuđe nesreće.

Zato, nemamo zašto kukati. Bilo nam je kako nam je bilo, molimo Boga da nam bude bolje iako ni u djetinjstvu nismo bili vrijedni Njegove pomoći. Ublažio je nevolju koliko se moglo, nismo tako loše ni prošli...

Zašto ovo pišem? Pa, zbog jedne karikature. Sjedi Isus, sin Božji na klupi u parku. Do Njega mladić, pita ga „Pa kako dopustiš da djeca umiru, da bombe ruše gradove, što si učinio, Bože naš, da to spriječiš?“. A Isus mu odgovara „A što si ti učinio da to spriječiš...?“