Podijeli članak

Volio sam Konana Barbarina. Konana Sumeranina. Volio sam ga kad je bio najamnik, kad su ga plaćali da teškim mačem pokorava silne i brani slabe. Nekad za novac, nekad onako, za ćeif. Sjećam ga se dobro, sav išaran ožiljcima, mišićav i širok, sjedi u krčmi s drvenom bukarom i vrčem punim vina na grubo tesanoj površini stola. Bukaru bi s obje ruke držao ispred sebe, kao i namršten pogled kojim bi upozoravao da mu se ne sjeda za astal bez debelog razloga ili debele kese sa zlatnicima. Nekad bi kožna vrećica zlata pala na stol prije nego što bi se guzica poslodavca spustila preko puta njega. Vrli pitac bi rekao „Jesi li ti Konan...? Konan Sumeranin?“ Tad bi pao poslovni prijedlog. Konan bi uzeo zlato, ustao, stavio ruku na mač i krenuo. Nekad bi se našao u situaciji da se okrene protiv onoga koji ga plaća, ali tako je to u stripovima. 

Konanov šarm se, među ostalim, sastojao u tome što je bio posljednji iz svoga naroda. Na njegovim mišićavim leđima je stajalo sveukupno breme sjećanja stripovske Sumerije. On je bio Sumer, čitav Sumer. Sumer je bio slab ili jak koliko i on, sposoban i nesposoban, smrtan, plemenit, bezobziran, krvožedan, naivan, mudar, velikodušan... Konan Sumeranin je bio svoj narod. Ne znam više 'ko sad umjesto Busheme, i crta li Konana Barbarina, to jest je li još živ. Ne znam živi li još taj stripovski Sumer u njemu. Znam da je Belit umrla u onom ukletom kraljevstvu, da ju je Konan sahranio u moru, na gorućem brodu punom opljačkanog zlata i dragulja, i da su se Crni Gusari vratili svojim afričkim plemenima. Eto, ipak nešto znam...

Zašto ovo pišem? Pa, zato što je ovo moja kolumna. Može mi se, eto. Možda sam malo popio? Moguće. Možda mi je žao kad od čitavih naroda prave majmune i organiziraju im plišane revolucije, kao Libijcima, Ukrajincima, umalo Sirijcima i Egipćanima... Kako narodi nestaju ne ostavivši za sobom kakvog Konana Barbarina da bude jak i moćan za njih. 
Ima naroda za koje smo saznali tek nedavno, a koje smo možda već zaboravili. Sjeća li se pokoji od vas Jezida, progonjenog afričkog naroda koji su muslimani ubijali na licu mjesta, odvodili u roblje kao Konana kad je bio mali, prodavali ga na tržnicama i sjekli im glave? Sjeća li se možda barem dio javnosti kineskih Ujgura, višemilijunske muslimanske zajednice s kojom su se Kinezi obračunali tako dobro da se više i ne spominju? Sjeća li se, možda, poneki novinar, Rohinja? Je li ih pojela azijska džungla? Je li Jezide, žive ljude, muškarce, žene, djecu, progutao pustinjski pijesak? Jesu li Kinezi pojeli Ujgure štapićima, s rezancima i rižom, u malenim dubokim pjatima? Ništa se više za njih ne čuje. Gdje su? Ako su se skućili i dobili dom, red je da nam CNN to javi. Ako su pobijeni, i to bi bilo fer čuti.
Ili ćemo morati čekati da neki, posljednji od njih, poput Konana Sumeranina, oživi u kakvom stripu…?

Veselin Gatalo