Podijeli članak

Dok se vozim, onomad, čujem kako kroz sportske kladionice prolaze milijarde, deseci milijardi konvertibilnih maraka iz Bosne i Hercegovine. Da me pitaju ima li više kladionica ili pekarskih radnji, ne bih znao. Kod nas se igre na sreću i krediti, dva zla bosanska i hercegovačka, reklamiraju poput kakvih držača za leđa ili laksativa. Kredit nikad nisam podigao a, da priznam, ne znam ispuniti listić sportske kladionice. 

Fasciniran sam time na koje se sve gluposti može čovjek kladiti. Od toga hoće li biti golova u prvih 10 minuta pa do toga koji će ga loptaš zabiti. Onda se može kladiti na razliku u košarci, hoće li biti veća ili manja od 5, 10, 20... Može se kladiti i na klub u Uzbekistanu za koji nikad nije čovjek čuo. U Engleskoj se mogu kladiti u kojoj minuti će se roditi nova žuta prinčevska beba i koliko će kila imati kad proplače. 

Gledao sam čak i dobre predstave na tu temu. Narodno pozorište Mostar je nedavno imalo odličnu predstavu u režiji Emira Spahića. Scenarist je neki Beograđanin, komad se zove „Ne igraj na Engleze“. Dobro urađeno. Komedija sve do tragičnog kraja. Jedan mrtav na kraju, drugi garant u višegodišnjem smještaju, treći se nekako izvukao jer je navrijeme shvatio da ne treba igrati ni na šta, a ne samo na Engleze.

Kako god, omiljena bosanska (i hercegovačka) sirotinjska zabava čini da se sve veći broj ljudi mora skrasiti u komunama za odvikavanje. Mnogi šute i trpe situaciju u kući u kojoj sav novac ide uglavnom u kladionicu. Društvo se suživljava s fenomenom, kao i s ostalim vrijednostima koje neselektivno prihvaća, kao Indijanci koji skupa s ćebadi i bakrenim loncima kupuju i dječje bolesti od kojih će se dugo mučiti i koje će ih na kraju pobiti.

Nekad slušam „kladioničare“, one ogrezle, iskusne i uštavljene, kako pričaju o parovima koje su „zaokružili“. Poznaju situacije u klubovima, trenere i igrače. „Ronaldo je nedavno izvrnuo nogu“ – kaže jedan podignutih obrva. „Drogbi je nedavno umrla baba“ – veli drugi još mudrijim tonom. Lupam, naravno, i za jednog i za drugog sam tek čuo, parafraziram i dočaravam. Onda prvi kaže „Neimar se u pretprošloj utakmici ud'rio u koljeno!“. Drugi će „Oporavio se. Drogbi nešto mater nije najbolje, dolazio je doktor i kaže da ne smije na propuh“. 

Tako vrli znalci svega osim matematike, dobiju dojam da su oni ti koji poznaju situaciju dovoljno da pogode rezultat i ritam igre. Kad bi imali dovoljno strpljenja i proračunatosti da igraju na male koeficijente i na velike vjerojatnosti, mogli bi i zaraditi deset do trideset procenata uloženog. 
Ali, tu nastupa psihologija. Zašto na 100 KM dobiti 110 ili 130 kad se na jednu marku može dobiti 100 000? Ili, ne daj Bože, izgubiti 100... A jednu marku čovjek lako prežali...

Veselin Gatalo