Podijeli članak

Sjećate li se kad sam pisao kako je Haaški sud jedna najobičnija lakrdija, kako nemaju ni statut ni zakonik, kako nisu kvalificirani suditi bilo komu za bilo koji zločin? Sjećate li se da sam vam govorio kako se radi o čudnim starkeljama koje plaća Saudijska Arabija i Amerika, koji nemaju pojma gdje je Bosna i Hercegovina, a kamoli što se ovdje zbilo? Sjećate li se kad sam vam pisao o kućnim ogrtačima unutar kojih su neobične starkelje skupljene s kolaca i konopaca i koji prema saudijsko-američkim nahođenjima dijele pravdu i krivdu, određuju koji su dobri a koji loši momci? Sjećate se? E, pa, stiglo me je to što sam pisao, i to kad sam se najmanje nadao. Ni manje ni više nego u snu.

Sanjam ja tako kako sjedim usred Haaškog suda. Na meni čitava košulja koju sam platio 8 maraka i nepocijepane hlače od 14. Cipele, bogami, poskupe. Uvijek sam gledao imati dobru obuću, za ostalo me nije briga. Sudi mi neko Korejanče, jedva izvirilo iz onog kućnog ogrtača. Mogao bi ga omanji Hercegovac pod kaput i u autobus unijeti da šofer ne vidi. U gepeku bi mogao dnevnu sobu napraviti. Tuži me crnac debelih usana i još debljih obraza. Samo mu neradnički dlanovi lila boje, oči zakrvavljene kao da ga je vodeni bivol papkom udario usred čela. Gleda me mrko kao da sam mu poplašio zeca kojega je strijelom pola sata nišanio. Bijaše tu i jedan pospani Indijac koji je govorio engleski coktavim riječima, kao da u ustima ima barem dva lizala. Tu je bilo još neko Eskimče kojem nisam mogao odrediti spol i jedno žensko visoko metar s licem rahmetli Fadila Toskića, pjevača novokomponiranih melodija. U sudskoj policiji su bili nekakvi žutalji, plavokosi i plavooki, kao oni koje je pokojni Adolf... Hm, dosta opisa, još će me Štefica Galić tužiti onim intelektualcima u... Da ne kažem gdje.

Osvrnuh se do sebe, da vidim ima li koga na mojoj strani, da me brani od one živine preko puta. Vidjeh dugu odnjegovanu crnu kosu pored sebe i pomislih kako imam žensku braniteljicu, kako nije sve tako crno. Ono što sam mislio da mi je braniteljica po službenoj dužnosti, pogleda me umilno našminkanim okicama. Ali, avaj, okice su bile malo iznad crne brade. Do mene je, u svojstvu branitelja, sjedila bradata žena iz F... Do mene je sjedio pjevač Božo Vrećo, glavom i bradom!

Prekrstih se i Boga zazvah, onako u snu. Svi skočiše put mene, prvo oni SS žutalji iz osiguranja, onda i suci. Rekoše mi da ih uznemirava kad se u sudnici ljudi krste i Boga zazivaju. Onda su me osudili za nekakav ratni zločin, ovdje ili u Ruandi, ne sjećam se. Htjeli su da priznam i da sucu poljubim prsten i nanulu, što sam ja odbio. Rekli su da će mi smanjiti kaznu na oslobađajuću ako poljubim sučev prsten na zboranom prstu, samo to. Opet sam odbio. Onda je sudac dobio papir na kojem je nešto pisalo. Podigao je pogled i rekao: „Na stranu što ste pobili 800.000 ljudi u Bosni i Ruandi, je li istina da ste heteroseksualac i da ne brijete prsa?“. Kad sam priznao i ta dva nedjela, moj branitelj je izvadio rupčić i zaplakao.

Srećom, probudio sam se prije nego što su me odveli u ćeliju i dali mi da jedem radioaktivni pire krumpir.