Podijeli članak

Opet čujem prijetnje odlaskom. Prijete i meni svim i svačim, doduše anonimno. Neka. Toliko mi je ljudi reklo da ću vidjeti svog Boga da sam prilično uvjeren da ću postati vidjelac. 

Nije to loše, onda mogu svako malo izvještavati svijetu sve što mi Bog poruči a da neće dovoditi u pitanje ono što kažem. Meni ne moraju vjerovati, ali Njemu baš nije pametno ne vjerovati. E, sad, ne znam koji će mi se Bog ukazati. Najvjerojatnije Alah, ovi što mi prijete su uglavnom, ne znam zašto, pod Njegovom paskom. Ne sjećam se da sam ikad rekao nešto ružno o nekom narodu (mada mi Danci nešto baš nisu dragi) ali za mržnju i prijetnje ne treba razlog, dovoljno je drukčije mišljenje. 

Čestitam Bajram, zaželim rahmet duši preseljenog, izučim hatma dovu kad mi umre koji prijatelj musliman, izuvam se kad uđem u kuću... Ne kažem nikad „alaselamet“ umjesto „alahimanet“ kad ispraćam stariju muslimansku čeljad iz kuće kao mnogi... Možda mi se baš zato i ukaže Alah džš, svemoćni i pravedni kao nekad Mohamedu alejhiselamu (božjem poslaniku) i ostalim Njegovim ugodnicima što svoje poštuju a ni tuđe im nije mrsko. Šejtan će ga znati, ne znamo još kako je na ahiretu ili onom svijetu, ne sjećam se da se ijedan insan odande vratio, barem da kaže je li mu zemlja stvarno laka ili lahka. Nisam kao ona djevojčica (legenda tako kaže) koja je radila u hrvatskoj firmi i nazvala izvjesnog Asima da ga podsjeti da plati neki račun. Djevojčetu se s one strane žice javio stariji ženski glas umjesto Asimova. Na pitanje gdje je gospodin Asim, ženski glas s one strane je odgovorio „Eeee, sine moj, ima hefta kako se Asim, alarahmetile, na ahiret preselio...“. Neinformirano i neiskusno djevojče je tada zapitalo „Oprostite, ali možete li mi dati neki broj na koji bismo ga mogli dobiti tamo...?“.

Eto, vrag vas smeo, odlutah od teme. Elem, kad su ovi moji odlazili privučeni za naše prilike astronomskim zaradama, nisu im rekli za astronomske kirije ni da su cijene smještaja u Njemačkoj i Irskoj više nego ikad. Nisu im rekli ni za veliku konkurenciju u poslovima, nesigurnosti ako se prehladite ili, ne dao Bog, ozbiljno razbolite. Ne kažu im da će morati česmu i toalet dijeliti s više, čak više desetaka nepoznatih ljudi. Ne kažu im za opasne ulice i kvartove, za dostupnost droge za njihovu djecu na svakom koraku. Ne znaju za odgovornost u svakom, pa i najprostijem poslu poput čišćenja ulica. Saznaju to, iz prve ruke. Da, tako se teže uči ali se i bolje pamti.

I, ne pričaju o svom iskustvu. Jednostavno slegnu ramenima, poput kakvih krivaca, kao da su baš meni nešto obećali a to nisu izvršili. Ili ponavljaju onu mantru o hladnoći i otuđenosti, očito naučenu i ponovljenu više puta. Najiskreniji prosto kažu „nije išlo“ i to je to.

Izda ih, tek kad se u kafiću ili na TV-u spomene masovni odlazak mladih iz zemlje, kiseo i prezriv smiješak upućen zabrinutom govorniku ili skupom ravnom ekranu...