Podijeli članak

Pivac je završio u New Yorku. Ne svojom voljom, poćeralo ga iz rodnog mu kraja. Iz Mostara, mahom lijepog, sunčanog i tihog, u bučni i smrdljivi New York. Nevolja, ratna, vojska, jadi će ga znati... Završio, eto, u Americi. Amerika – čemerika, tutnjalo mu je kroz glavu dok su mu zvuci ispod prozora parali uši i nisu mu dali zaspati a smrad iz kante pune zapaljenih papira ulazio kroz crvotočan vertikalni prozor... Bar da malo promijene, sve je to repovanje Pivcu zvučalo jednako nepodnošljivo, strano i agresivno.

Dole, ispod prozora jeftinog stana, već oko sedam - osam bi se počeli skupljati mladi crnci. Pivac se pitao otkud im energija da nabrajaju te refrene po cijelu noć, nekad i do same zore. Pivcu nije bilo lako, radio je za Grka koji bi mu svaku štetu pri istovaru voća odbio od plaće. Nekad bi štetu i izmislio, samo da nesretnog Pivca oglobi i zakine. A noć... Noć je bila najteža. Nije se usuđivao sići dolje i zaprijetiti im kao nekad djeci kad bi u Mostaru remetila kućni red i mir. Nisu ovo bila djeca, kod jednog je vidio i pištolj za pojasom. U kvartu bi, nekad, noću odjekivali pucnji. Jedan bjelčuga manje-više, ne bi ni pitali za jadnog Pivca kad bi ga jedan od ovih crnih momaka upucao. Tako je mislio naš nesretni Pivac grizući jastuk od umora, muke i neispavanosti.

Kad bi oni znali kako mu je, možda bi prestali... Ali kako da im kaže? Engleski ne zbori kako treba, samo bi mu se smijali. A i da razumiju, nije ih briga. Pivac je samo bijela fukara, izbjeglica, bijelo smeće, došljak... A oni tu repuju vrag bi ga znao otkada, sigurno davno prije nego što je Pivac doselio nad njihovu smrdljivu kantu punu zapaljenog smeća, garavu kantu na kojoj su grijali ruke.

Klin se klinom izbija, pomislio je i otišao kupiti kazetofon. Polovan ali veliki, vjerojatno ukraden, s dva ogromna zvučnika. Zatražio je od druga mu da našteli kazetofon da stalno vraća na početak, na jednu pjesmu. Pjesma „Gara“ od renomiranog umjetnika Ljubiše Perića - Kokiša, drugu mu najdraže pjesme. Odnio je kazetofon i sačekao nekih 11 sati. U jeku „rap sesije“ odvio je kazetofon na otvorenom prozoru. Društvo ispod prozora je izdržalo „Garu“ kojih sat-dva i razišlo se.
Sutradan je Pivac odvio „Garu“ čim se garavo društvo postrojilo oko goruće kante. Izdržali su „Garu“ kojih dva sata. I gunđajući otišli. Idući dan su nad kantom samo pričali, ali je Pivac i dalje puštao „Gara, gara, gariš li se sada k'o što si se garila nekada...“. Opet su otišli. Pivac je skakao od sreće. Pobijedio je daleko brojnijeg i jačeg, neusporedivo većeg i crnjeg neprijatelja.

Sutradan je, još prije crnog samita ispod prozora, odvio „Garu“. Preventivno. Uskoro je zazvonilo na vratima. Ispred je, na Pivčev užas, stajao ogroman crnac prijetećeg pogleda, velik poput rahmetli Omera Masle. Pivcu, malom, žgoljavom i ne baš najmlađem, noge su se oduzele pred crnim divom. Div je prijeteći podigao prst među mrke oči  i tiho rekao „No Gara, no rap. Ok!?“, okrenuo se i otišao.
Pod Pivčevim prozorom je otada zavladala relativna tišina i međurasni mir...

Veselin Gatalo