Podijeli članak

Već 20 godina jedna srpska mostarska obitelj Vlaho - Medan ne može se vratiti u Mostar. Kuća im čeka na obnovu. Okolne, bošnjačke kuće, sve su obnovljene. To nije vijest za „prijestolnicu kulture 2026.“. Ali, kada mali bošnjački dužnosnik ostane bez jedne dodatne funkcijice (vidi prošlu kolumnu), svi su spremni podržati ga, uključujući mene. Kako sad pa to? Jednostavno. Zato ni ja, baš kao ni Boris Dežulović i Miljenko Jergović, neću podržati ove ljude koji se žele vratiti kući (nije moderno podržavati bilo kakve Vlahe), samo ću napisati o čemu se radi. 

Srpska imovina, često ni hrvatska u „istočnom“ Mostaru, ne vraća se. Na njoj se komotno podigne hotel. Useli se sud. Može biti u zoni koju štiti UNESCO, nebitno. Može. Onda se to lijepo proda. Kome? Bošnjaku koji ima para. Tako se trajno uzurpira srpska (nekad i hrvatska, nešto dalje hrvatska ili bošnjačka imovina) i etničko čišćenje na koje neće reagirati ni David Albahari ni Štefica Galić (pogotovo neće staviti potpis kao za podršku obespravljenog mladog bošnjačkog direktora), nastavlja se. 

Obitelj Medan - Vlaho se, međutim, uporno ne odriče svoje kuće kraj Narodnog pozorišta. I zovu je „Vlahina kuća“, onako, kolokvijalno, kad se blizu organiziraju dani mevluda i zikra. Odmah je kod praznih grobova koji nisu uz kuću, uz obilježja „Mladim muslimanima“ iz 1949. godine.  Novo mezarje primaknulo se 15 do 20 cm od kuće. Kažu da će tužiti vlasnike ako stari i debeli zid padne i sruši mezar. Ili, ako ne daj Bože, zid padne, sruši se i povrijedi nekoga, isto će odgovarati vlasnici koji su još uvijek u Novom Sadu. Poneko od njih navrati ovdje s vremena na vrijeme, da vidi je li moguće vratiti i opraviti imovinu do te mjere da se imaju gdje vratiti. Muž, žena i dvoje djece već 20 godina pokušavaju se vratiti u buduću europsku prijestolnicu kulture. Istina, poremetili bi čistu i jasnu nacionalnu strukturu kvarta u kojemu se nalazila njihova velika kuća, ali to sad nije tema kolumne.

Sreća u nesreći da Vlahe (grdna li prezimena, tobe jarabi...) imaju od čega živjeti. Rade i žive tamo gdje su, nisu ni gladni ni žedni. Žive skromno, kako im srbijanske mirovine i plaće dopuštaju. Da nije tako, možda bi posjed usred grada na kojem je bila ogromna kuća morali prodati kakvom viđenijem Bošnjaku. Slava Bogu pa ne moraju. Moraju živjeti u vlažnoj ravnici iznad koje i zimi i ljeti lete jata gavranova a sunce izlazi negdje poslijepodne, sitno i žuto, izgubljeno u isparenjima koja po cijeli dan izlaze iz mokre zemlje. Ali, nije ni to najgore. Ima još. 

Na osnovi dopisa Zavoda za zaštitu spomenika u Sarajevu (Pri Federalnom ministarstvu kulture i sporta zaduženom za dodjelu sredstava za objekte u zoni nacionalnih spomenika BiH) navedeno je da je po regulacijskom planu predviđeno rušenje ovog objekta i izgradnja novog (!?). 

Ako ovo nije etničko čiščenje, institucionalno, sarajevsko i kulturno-prijestolničko, onda je ova površina s koje ovo čitate, od pudinga. I to čokoladnog...