Podijeli članak

Nestat će Republika Srpska, Dragan Čović će shvatiti da HDZ nije njegova stranka i da je Željko Komšić najbolja opcija za hrvatski narod. Tad će i drugi Hrvati koji nisu Gradimir Gojer, shvatiti to isto. Srbi će se početi izjašnjavati kao bosanski pravoslavci (uključujući i Hercegovce) a Hrvati kao bosanski katolici. Srbi će zamrziti Srbiju a Hrvati Hrvatsku više nego Bošnjaci. A tada će biti mirna Bosna, ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka nego bosanska. Govorit će se bosanski i svi će biti Bosanci. Svi će navijati za Bosnu kad igra protiv Srbije i Hrvatske. Ne samo to, navijat će samo za strane klubove u kojima igraju Edin Džeko i Miralem Pjanić. Oduševljavat će se kad jedan od njih skupi „hrakac“ i pljune ga na travu na kojoj im se valjaju suigrači i svaki put kad jedan od njih kaže „akobogda“.

Ovako bi se dala sublimirati sarajevska vjera u Bosnu i Hercegovinu. Narod k'o narod, povjeruje u ovo jer mu se to sviđa. Koji narod? Bošnjački, naravno, najbrojniji. Zašto? Pa stranke znaju da tako neće biti, ali neće da se narod razočara...
Zuko Džumhur, rahmet mu i pokoj lijepoj duši konjičkoj, pričao je jednom priču koju sam tek kasnije razumio i povjerovao u nju. U nekoj zabiti u Egiptu, iza zadnje piramide slijeva, Zuko je na derutnom kolodvoru čekao autobus. Nikoga, ni otpravnika ni putnika. Samo zgrada i mala streha s natpisom „kolodvor“, na engleskom i na arapskom. Čeka naš Zuko, čeka... I ništa. Prostre asuru i prespava. Ujutro se budi, isto. Nigdje autobusa, nigdje otpravnika. Ode u selo u kome ga ne razumiju, kupi nešto vode i peciva i vrati se. Opet čeka. Do uvečer. I opet ništa. I sutradan isto. Negdje oko podne, vidi putnika namjernika. U neka doba shvati da putnik govori turski. Uspije se sporazumjeti s njim.

Kad dolazi autobus? – pitao je naš rahmetli Zuko.

Večeras u deset – odgovorio je putnik.

Naš Zuko se obradova jako. Sav sretan gleda na sat, veselo čeka autobus izbavljenja. Dođe i deset. Nema busa. Ni u jedanaest. Ni u ponoć. Zuko zaspa pa sutradan opet u selo, po malo vode i peciva, i očajan sjedi ispod nadstrešnice. Gleda kako vjetar nosi prašinu i vidje da se iz bjeline pojavljuje onaj isti putnik namjernik od jučer. Ustade, otrese prašinu s đubretarca, potrča prema putniku i upita ga:

Pa, Bogom brate, ti mi jučer kaza da će u deset ovuda proći autobus...! Nema ga. Nije prošao. Džabe sam čekao. Čini se da je stanica napuštena, da autobus više ne prolazi ovuda. Prolazi li...?

Pa... Nije...

Pa, Bogom brate, što mi onda kaza da će doći u deset?

Pa... Nisam te htio razočarati...