Podijeli članak

Sami, Dumpa, Gogo, Šula i ja, društvo iz najmanje mi omraženog kafića, planiramo negdje na jedno mjesto na visini od kojih 700-800 metara iznad Mostara, kod Samijeva rahmetli djeda (meni se čini, tako čuh) da ponesemo neko meso i biljke pa da pravimo neki roštilj i nešto ispod sača. Ideja nimalo složena, s tim da se radi o jako šarolikom društvu. Dumpa ne jede svinjetinu tako da smo šuko janje isključili u startu iz menija. Ostali da, ali ni ja joj baš nisam sklon, tako da me raduje isključenje životinje s utičnicom na nosu. Gogo ne jede meso, ali smo spremni za njega ponijeti kakvu tikvu, mrkvu ili paprike, nešto što jedu ljudi koji ne jedu meso. Ja predložio da tikvu nabijemo na ražanj a on da je vrti i polijeva nečim od čega će tikvurina biti sočna, hrskava, mrskava i skroz dobra za jelo, možda čak i jestiva. Sami jede gicetinu, ali to je u ovom slučaju irelevantno jer smo šuko janjetinu isključili iz planova. Dumpa, osim šuko janjetine, jede sve. S velikom strašću priča o hrani, posebno o jarećem suhom mesu, tako masnom da se ne može zamrznuti, tako mekom da se može rezati čim se izvadi iz zamrzivača a koščice se mogu jesti kao napolitanke. Šula jede sve, on će u dobrom društvu pojesti sve što mu se da. Nagodan čovjek, voli da su svi oko njega veseli. Gogo baš ne voli putovati, čak ni tako blizu, na visine od 700-800 metara, ali drag mu ciganluk pa bi ga se nekako i moglo nagovoriti na opasnu ekspediciju. 

Ni ja ne volim te tepsije, ne volim komade mesa, ne volim „moču“ niti išta od onog o čemu Dumpa priča. Ne volim kad masnoća „dršće“ i topi se u ustima. To ću pojesti tek u krajnjoj nuždi kad dođu vile očima od gladi. Protiv pljeskavica, ćevapa i hamburgera, šnicli, nemam ništa protiv. To ću pojesti s lukom i zadovoljstvom. Jes', da se ne lažemo, težak sam na hrani. Na kraju krajeva, i meni je do društva, pa makar morao štrpnuti komad od one Gogine tikve na ražnju. Od takvih izleta kuhanju nevičnih uvijek ostane kakva dobra priča zbog koje je vrijedilo potegnuti tako dalek put.

Sličan izlet, ali u bašči restorana, na visini od kojih 50-ak metara, zbio se neki dan u Mostaru. Bilo je tu političara, susjednih i naših. Bio jedan visoki iz Srbije, jedan krupni iz Republike Srpske, bio onaj bucmasti iz Hrvatske što ga je Junker štipao za guzu, bio jedan Bugarin... Društvo skoro šaroliko kao ovo naše. Domaćin bio član Predsjedništva, jedan iz ovog troglavog. Pripremio čovik sve kako treba i kako je red.

Naljutilo jednog člana Predsjedništva, onog bošnjačkog. Nije ga se zvalo. A došao bi, nije da ne bi. Treći, srpski, rekao nešto u stilu „unaprijed dogovorene obveze“ te se izvukao. Ali, onom bošnjačkom, Bakiru, ne bijaše pravo. Misli valjda da ga nisu zvali zato što je musliman. Ako je tako, nije lijepo od organizatora večere. Kad smo mi mogli isplanirati tikvu na ražnju za našeg Gogu i izbjeći šuko janje zbog Dumpe, mogli su i oni zgotoviti nešto za malog Bakira...