Podijeli članak

Zaustavi mene policajac s očitom namjerom da me kazni. Semizovac, čini mi se... Na izlasku iz Sarajeva. Bilo je, možda, i do mene. Svjetla neka, valjda Bajram bio, pa me ispod njih čekali. Ja ih nisam na vrijeme vidio (blenuo u svjetla, valjda...) pa sam se zaustavio naglo, u zadnji tren. Onom policijotu s lizalom baš to i ne bi pravo... Vidio sam da je ljut kao puška. Tražio je dokumente gledajući negdje preko haube automobila. Ne znam jesam li išao prebrzo, ali radar nisam vidio. Znam da su mi svjetla u redu, signalizacija dobra, registracija važi još mjesec...

Pita me onda imam li one lampice za zamjenu žmigavaca i svjetala. Ja, srećom, imao nekakve, možda i ispravne, ali ne može on znati jesu li ili nisu ispravne. Izvadim ih, on baci pogled na njih. Pita imam li trokut za slučaj sudara, pa da ga stavim podalje da me ne zgaze dok čekam policiju. Ja sretan odoh po trokut za obilježavanje nesreće. Onda me upita „Imate li prsluk?“. „Kakav prsluk?“, pitam, a on već piše kaznu. Našao me je. Nisam imao onaj žuti, nekad rozi prsluk koji se dobro vidi i po danu i po mraku. A čini se da sam trebao.

Vozači u Francuskoj, na žalost Emanuela Macrona, imaju žute prsluke. Svaki od njih ga, za razliku od mene, ima u automobilu. Neki od njih, genijalan, smislio je kako okupiti ljude po prepoznavanju. Meksikanci se u Americi prepoznaju po boji i jeziku, zato se mogu i buniti. Crnci mogu napraviti demonstracije i pobune jer znaju koji su „naši“ a koji „njihovi“. Navukavši jeleče, buntovnici s Champs Elysee su znali da su oni sa žutim prslucima „naši“ a da su ostali „slučajni prolaznici“. Oni u crnom, sa štitovima i kacigama, bili su policajci. Oni su imali pendreke, šmrkove, dimne bombe i ostale radosti za pobunjene stanovnike velikih gradova. 

Emanuel Macron, miljenik bogatih Francuza, u vrijeme pobune je imao pametnijeg posla. Bio čovjek u Argentini, nije trebao nikom u Bruxellesu. Rekli su mu da se narod buni, ali on nije puno hajao. Tek kad je pala prva mrtva glava a bolnice se napunile ranjenim, shvatio je svoj narod ozbiljno. Sad ih, jadniče malo, pokušava smiriti, potkupiti sa 100 eura mjesečno...
To me podsjeti na jednu priču nekog starog koju mi ispriča neki mlađi. Došao aga s unukom po trećinu, u zloj i sušnoj godini. Aga čeka a domaćin slaže tri gomile, a sa sve tri ne može sebe i svoje prehraniti do proljeća. Aga i kola čekaju, unuče, dečko od kojih 5-6 godina, sjedi na kolima i čeka. Igra se dijete, smije, šta bi drugo. Aga dolazi do gomile i pokaže prstom koju je izabrao. A domaćin... Svjestan toga da mu je djeci mrijeti ako da agi trećinu, podiže vile. I sin njegov podiže grablje. Namrštiše se kao gradni oblaci. Agi ne ostade nego se popeti, okrenuti kola i otići po žandare.

Mali unuk, naivno i prostodušno dijete, upita agu, djeda svoga „A je li, dedo, što su oni onako ljuti i neće nam dati trećinu kad je nama ovako dobro?“.