Podijeli članak

U posljednje vrijeme često vozim kroz nacionalni park. Cesta je krivudava i loše održavana. Šuma je, uslijed obilnih kiša proteklih godina, krenula prema asfaltu. Na topli asfalt mi nekad, posebno u zoru, istrči tankonogi jelen ili krhka košuta. Usporim na kojih tridesetak na sat, da mogu uteći automobilu. Nekad se uplaše pa trče ravno ispred mene, znaju da će ih dijagonala učiniti ranjivijim, da će skratiti razmak između sebe i auta ako krenu prema šumi. a + b je veće od c. Uvijek. Jer, zakoni matematike su zapravo zakoni prirode. Ja tada usporim, skoro da stanem, dam životinji priliku da otrči u šumu i uroni u sigurnost zelenoga granja. Volim kad ti stvorovi prežive snajperske puške, terenska vozila, zamke i hajke. I mene. Vuka sam vidio samo jednom tu, na cesti. Pošao je i povukao se u gustiš. Predomislio. Možda je prešao cestu kad sam ja prošao, možda nije. Nije ni on glup. Čak i ako preživi kola, ranjen ne može loviti. Uskoro ogladni, onda i umre. Vidim i podivljalih mačaka i pasa, ali oni se znaju čuvati. Znaju kakav je čovjek i kako vozila znaju biti opasna.

Noću vidim mrlje, često. Tamne mrlje. Jednom sam zaustavio i dodirnuo mrlju. Nije bila od ulja. Bila je od krvi. Jelenske, vjerujem. Velika je bila. Mrlja se prostirala dijagonalno, udesno. Nesretna životinja je skrenula kad ju je auto udario. Htjela je uteći vozilu. Ne znam je li vozač namjerno udario životinju. Nadam se da nije. Možda je ubrzao kad je vidio jelena? Ne znam. Ne volim tako razmišljati, ali moram. Možda ga je strpao u prtljažnik i odnio kao trofej. Ili su ga odnijeli radnici na održavanju cesta? Možda je od njega vozač napravio gozbu od divljači? Prodao ga, onako mrtvog, nekom restoranu? Vrag će ga znati. Svakakvih nas ima.

Nadam se da ne vozite u zoru i ne vidite pečate smrti utisnute u još od jučer topli asfalt. Zato imate TV da vidite smrti, ljudske smrti. Nekad očekujete nečiju smrt. Strašno je to čekanje. Čekate lošu vijest kao nekad pismo izdaleka. Bojite je se, ne želite je dočekati. Jelenska smrt ostavi trag na cesti, ljudska ostavlja tragove posvuda, na licima, u očima, svuda...

Smrt je oko nas posijana davno, osiromašenim uranijem koji kruži kroz biljke, kroz životinje, kroz nas... Pravimo se da ne znamo za taj prah koji kosi ljude, žene i djecu od Triglava do Gevgelije, od južne Slovenije do Sjeverne Makedonije. Pravimo se da ne znamo za granate i metke razasute po jadranskoj obali, radioaktivne projektile od kojih dalmatinska djeca, ljudi i žene umiru od karcinoma kao muhe. Goran Milić neće tamo snimiti „Alkemiju Balkana“, neće otići u bolnicu u Padovi da snime žene i djecu koja se, mahom bezuspješno, liječe od karcinoma. Ne može to, valjda, naplatiti kao one limunade od putopisa.

Uz granicu s BiH će odlagati nuklearni otpad. Ne vjerujete? Samo čekajte. Čekajte da još radijacije počne kružiti kroz biljke, ovce, krave, koze, kokoške, zečeve, jaja, mlijeko, čekajte da vam gospoda Uranij i Litij prozovu ime. Ako i ne dočekate takvo što, od slika dječjih i neostarjelih lica sa zidova i stubova ostat će vam trag, jeziviji od dijagonalnog traga tankonogog jelena na asfaltu još toplom od jučerašnjeg sunca...

Veselin Gatalo