Podijeli članak

Kada bi se, nekom pustom bošnjačkom srećom, članovi Predsjedništva BiH birali po principu jedan čovjek – jedan glas, svi problemi u BiH bi bili riješeni. Uz dva bošnjačka člana Predsjedništva, i treći bi bio bošnjački. Ne bi bilo teško pronaći trećeg koji bi mislio poput Šefika Đaferovića ili Željka Komšića.

Umjesto Željka K., na političkoj sceni bi mogao biti monsignor Franjo Topić, Gradimir Gojer ili neki drugi Hrvat. Ili Muhamed Filipović. Neki bi se već sjetio da ne mora čovjek biti katolik da bi bio Hrvat i pozvao se na teoriju o muslimanima kao cvijeću hrvatskog naroda. Treći, onaj u Srba bi mogao biti Vlastimir Mijović ili Bogić Bogićević. Mogla bi i Tatjana Ljujić-Mijatović ili ono njeno simpatično čedo iz EU parlamenta. Nikakav problem. Kažu da je Bošnjaka više od pola, tako da bi komotno mogli birati i Srbima predsjedatelja. Hodža bi na džumici ili sabah namazu odredio dokad se za koga glasa i glasuje, tako da ne bude zbunjoze. Bilo bi glasova, dakle, i za bošnjačke, i za srpske, i za hrvatske predstavnike. Da se dunjaluk ne naljuti, po pravdi i jednako za sve.

S tri bošnjačka člana Predsjedništva, lako bi bilo promijeniti ime Republike Srpske i onda je, odlukom troglavog i jednomislećeg Predsjedništva, i ukinuti. Lako bi se Hrvati „oslobodili“ županija a Bošnjaci ne bi imali više potrebu za kantonima. Tada bi se unutar bošnjačkog korpusa slobodno moglo disati demokratski, ne bi sve partije bile nacionalne kao sada jer bi sve koje odlučuju bile bošnjačke.

Abdulah Sidran bi tada bio ministar kulture BiH. Knjige bi bile pisane na tečnom bošnjačkom jeziku a vrijeme turske okupacije i živopisnih otkidanja glava i nabijanja na kolac, bilo bi i za sve druge narode doba humanizma i renesanse. Omer Hrvat bi bio gradonačelnik Širokog brijega a Mostar bi najzad imao izabranoga gradonačelnika. Ne bi se dirala frizura savjetnice Radmile Komadina jer je ta frizura već odavno dokaz kontinuiteta vlasti u Gradu na Neretvi. Gradonačelnik Gruda bi bio Selvedin Nezirević ili bilo koji hercegovački Bošnjak s precima ustašama. Veleposlanik Hrvatske u BiH bi bio Zlatko Hasanbegović, simbol uplakane hrvatske desnice. Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske, bio bi zadužen za svjetske integracije zbog sličnosti s kipovima sa Uskršnjih otoka.

Tročlano Predsjedništvo bi onda donijelo odluku kako BiH treba biti poput Švice i ostalih demokratskih zemalja i da ima samo jednog predsjednika. Trebam li navesti kakvog i iz kojeg naroda? Uslijedila bi uredba o uvođenju verbalnog delikta za one koji masakr muškaraca u Srebrenici ne smatraju genocidom. Kazna bi bila od deset godina robije pa naviše bez mogućnosti pomilovanja. Što se tiče ratnih zločina, ne bi se puno toga promijenilo. Sudilo bi se kao i do sada, uglavnom Srbima i Hrvatima. Kazne za Bošnjake bi se brojale mjesecima, za Srbe godinama. Selefizam bi postao bratski slobodarski pokret a šerijatski zakoni bi se prihvatali tamo gdje su braća selefije u većini od 20%.
I, najzad bi se ostvarila mirna Bosna...

Veselin Gatalo