Podijeli članak

Idem ja tako seoskom (ili prigradskom) ulicom, kad on, migrant. Nije uspijevao skriti koliko je uplašen i izbezumljen. Gleda on mene, gledam ja njega. On brzo skrene pogled, kao čovjek na tuđem, u tuđoj zemlji. Malo mi čudno što je sam, pa se sjetih da je možda hrabar. Vidim, dvije ruke i dvije noge, garant ima bar jedan bubreg, prije dva. Rumen mi za čovjeka bez bubrega. Ima sigurno i jetru, baš kao i mi. Možda očuvaniju, nije popio alkohola koliko i mi. 

Čujem lepet krila, poput krila šišmiša. Okrenuh se a na ramenu mi on, đavo, glavom i bradicom. Isti Paddy Ashdown, samo crn i puno ružniji. Pa mi veli: „Ne sažalijevaj ga, nanu mu terorističku! Sigurno ide u Mepas pobiti čeljad ili otrovati vodovod. Doduše, ionako se ne održava, ali ovaj put bi vas pobio odjednom...“. 

Ja se namrštih. Sjetih se raskomadanih tijela nakon pada granata, stravičnih scena s televizije... Onda začuh meki lepet paperjastih krila i vidjeh anđela, bijelog i lijepog poput onih beba koje se stalno smiju. 

„Ne slušaj ga“, reče. „To je čovjek kao i ti, možda i bolji od tebe“. Ja se tu zamislih, pa me malo bi i stid. Đavo pokuša udariti kandžom anđela iza moje glave, ali se ovaj izmače i sjede mi na kraj ramena.

„Nemoj ga biti“, rekoh. „Dok ste meni na ramenima, ima da se poštujete. Priznajem silu argumenata, ali ne i argument sile, je li jasno!“. 

„Amin“, reče anđeo. Đavo nešto promrmlja, učini mi se da je nešto krupno opsovao jer je skrio ashdownovsku glavu pod krilo kad sam ga pogledao. 
Anđeo će tada: „Sjeti se, i sam si ovako lutao tuđim gradom, gladan i sam. Skrivao si se od policije, stalno čekao da te zatvore ili ubiju... Znaš i sam kako mu je“. 

Đavo ne ostade nijem, pa reče: „Nije to isto. Njega ne misle ubiti. On može tražiti azil, ti nisi mogao. Nikad nisi molio ni za što. Ovi su prosjaci dok ne postanu teroristi“. Anđeo reče: „Pusti paklenjaka, vidiš da hoće da vidiš dušmana u bratu svom. Ne znaš o njemu ništa, a na svijetu je puno više dobrog svijeta nego lošeg, pa je veća vjerojatnost da je dobar nego loš. 

A nije ni važno, valja drugom čovjeku u nevolji pomoći...“. Na to će đavo: „Pomogni sirotu na svoju sramotu. Uzgoj guju u njedrima, pa se pitaj što te to ujelo za srce. Kad nađeš opljačkanu kuću, ne obraćaj se meni. Kad stradaš u tržnom centru, nemoj sudbinu kriviti, upozorio sam te!“. A anđeo će: „Sjeti se... Znao si i ukrasti kad si bio gladan, samo da preživiš. Znao si i zaspati s ponekom djevojkom, samo da bi imao gdje spavati. Zar nisu to grijesi? Od deset Božjih zapovijedi prekršio si barem petnaest. A ovog nesretnika bi krivio i za ono što nije uradio...“.

Otresoh ramenima. Oba odletješe nekom drugom. Ja priđoh čovjeku i upitam ga, na engleskom, kako mu mogu pomoći. Razumio je, ali se mučio da mi odgovori. Izvadio je mali notes i kratku olovku, ali je oboje brzo vratio u džep. Ozario se i gotovo me zagrlio kad sam mu se obratio na francuskom. Imao je širok osmijeh, blistave oči i bijele zube ispod brkova, kao naši predratni Romi prije nego što ih otjeraše.

Pitao je gdje može kupiti pelene jer u izbjegličkom kampu ima ženu i malu bebu...