Podijeli članak

Ocean Lava Montenegro 2019. je triatlon utrka koja uključuje 1,9 km plivanja, 90 km vožnje bicikla i 21,1 km trčanja, piše Vedran Markotić.

Utrka se održala 4. godinu zaredom te je ove godine sudjelovalo ukupno 600 natjecatelja.

Ono što ovu utrku izdvaja od ostalih jesu lokacija i odlična organizacija (govorim iz iskustva kad uspoređujem s cestovnim trkačkim utrkama, a koliko sam čuo od iskusnih triatlonaca nisam daleko od istine).

Iskustva iz grada

Kotor je prelijep grad, smješten u zaljevu u koji mogu uploviti najveći kruzeri koji trenutno plove svjetskim oceanima. I bilo ih je, svakog dana što se osjeti na ulicama kroz pojačanu gužvu, ispunjene trgovine, restorane i kafiće kao i lokalne atrakcije poput muzeja, crkava, tvrđave koja se uspinje do najvišeg vrha iznad grada. Na utrku sam otputovao sa cijelom svojom obitelji, nas sedmero smjestili smo se unutar zidina starog grada, odmah pokraj gradskog sata (ne bih preporučio onima koji su osjetljivi na zvukove, pogotovo u večernjim satima kad pokušavaju zaspati – no meni to nije nimalo smetalo). Stigli smo u četvrtak, po jako kišnom vremenu i bilo je izazovno prebaciti stvari do smještaja  pošto nijedno motorno vozilo ne može ući unutar zidina. Smještaj je sam po sebi bio odličan, prostran stan prijatnih domaćina koji su osigurali sve do najmanje sitnice (što kažu, nije falilo ni čačkalice). Sljedeća dva dana vrijeme nas je dobro poslužilo pa smo stari dio grada i šetnju uz plaže prešli više puta uzduž i poprijeko. Hrani nije bilo mane pošto je dostupno mnoštvo restorana sa šarolikom ponudom, a ono što se nama posebno svidjelo su mesnice i ribarnice koje nude usluge pečenja. Obzirom na svakodnevno pristajanje kruzera, velike gužve, veliki broj ugostiteljskih objekata, veliki broj vezova za brodove bili smo iznenađeni čistoćom i uređenošću grada Kotora. Može se reći kako komunalne službe, a i policija (obzirom na veliki broj vozila na maloj kvadraturi) sjajno rade svoj posao.

Info sastanak

Što se tiče obaveza prethodno utrci, u petak sam preuzeo startni paket (dvije platnene vrećice od kojih je ona oficijelna izuzetnog dizajna). Moram priznati kako sam odmah pretražio obje vrećice pošto sam vidio kako je i dizajn službenih majica bio izuzetan. Ali, šipak! Rekoše mi kako ću majicu i medalju dobiti samo ako završim utrku. Super, kontam još jedan motiv da završim utrku. Uvečer je pripremljen bogat kulinarski program za sve natjecatelje dok se za pratnju moglo doplatiti 10 eura za neograničenu konzumaciju jela i pića. Nije nedostajalo ničega, bilo je tjestenine, pizze, roštilja, ribe, kolača, voća, pića… U subotu oko podne odlazim na službeni informativni sastanak na kojem je direktor utrke stvarno dao detaljne informacije (meni kao nekom tko nije sudjelovao na triatlonu ranije sastanak je dao sve odgovore na enigme koje sam imao u glavi u danima prije utrke). Kad je predstavljao trasu plivanja reče; „Opcija broj 1, radite krug oko svih bova i izlazite van. Malo vjerojatno. Opcija 2, radite dva kruga i izlazite van. No o tom vas svakako izvijestimo sutra ujutro u 6 sati, kad se obave mjerenja temperature vode i zraka“. Pokazat će se kako opcija broj 1 ipak nije bila malo vjerojatna. Pored toga, što inače nije običaj, direktor nas upućuje da opremu i bicikl donesemo u zonu tranzicije na jutro utrke, pošto je najavljen jak vjetar preko noći (inače je standardno da se stvari i bicikl dostave u zonu tranzicije dan prije utrke). U popodnevnim satima vozim bicikl na provjeru kod službenog servisera utrke.

Posljednje pripreme

Subotnje popodne koristim za pripremanje opreme, hrane, elektrolita, bicikla, raznih gadgeta, odijela za plivanje te za odlazak s obitelji na plažu da vidim o čemu je direktor pričao kad je spominjao mjerenje temperature vode. I opa, čim sam zagazio postajem svjestan koliko je voda ledena. Tu se javlja sumnja u moju plivačku sposobnost, obzirom kako sam jedini trening u hladnoj vodi imao samo tjedan prije u Hrvatskoj i preplivao sam 1 km (usto me odijelo zbog tvorničke greške strašno nažuljalo po vratu straga). Sumnja me drži cijelo popodne i večer.

Na dan utrke budim se u 5:15h, sretan što sam otišao spavati na vrijeme i zaspao unatoč strahu od ledene vode. Sumnja je nestala (san uvijek tako djeluje na mene, koliko god se problem činio velikim i nepremostivim). Obavio sam jutarnju toaletu i doručkovao pa sjedim sam u dnevnom boravku i prolazim u mislima tranziciju i ono što me čeka na utrci, prolazim plan u glavi i već je vrijeme za polazak. U 6:30 krećem prema zoni tranzicije, nosim 3 vreće opreme i guram bicikl. U 6:35 sam natrag u stanu (oni koji su odradili triatlon ili neku ultra utrku znaju zašto sam natrag u stanu). Ponovno krećem i ovaj put stižem u zonu tranzicije. U međuvremenu sam saznao kako je trasa plivanja skraćena na jedan krug pošto je temperatura vode jako niska (pitam se je li to dobra ili loša vijest). Start je pomjeren za 7:15. Par minuta prije starta voditelj poziva sve natjecatelje da se okupe na plaži gdje je start utrke i kreće „Thunderstruck“!!! Adrenalin je na vrhuncu.

Swim, Bike, Run

Ulazak u vodu nikad neću zaboraviti, tri zaveslaja i odlučujem da neću plivati kako sam vježbao s trenerom (Antonio, hvala ti na svim savjetima i uloženom trudu i vremenu). Odlučio sam tako pošto je osjećaj kad zaronim glavu bio kao da se otvaraju vrata nekog „ledenog pakla“. Kontam, bolje polako nego nikako. Već nakon 300 metara natjecatelj koji je plivao blizu mene odustaje i poziva kajak da dođe po njega, na nekih 500 metara čujem kako netko iza mene hiperventilira, a onda i „Help!“, jednoj natjecateljici nije dobro i vraćam se kako bih joj pomogao dok najbliži kajak dođe po nju. Nastavljam dalje uz čvrstu odluku da ako izađem iz vode utrku definitivno završavam (pa taman puzajući). Plivanje do cilja olakšavaju volonteri koji se nalaze svuda uokolo, na daskama, na kajacima i čamcima i svaka im čast na dobro obavljenom poslu. Izlazim iz vode i prije tranzicije vidim svoju obitelj, nekako je čovjeku odmah lakše, a meni je sigurno bilo barem malo toplije kad sam ih vidio.

Bez osjećaja u nogama idem to zone tranzicije i presvlačim se u opremu za bicikl, spremam hranu i krećem iz tranzicije, pozdravljam u prolazu svoju obitelj. Vozim se sam nekih desetak kilometara, a onda počinjem prestizati prve natjecatelje. Cesta je prilično dobra, ima dosta novog asfalta, prvo okretište je na 27. kilometru i tu sam dionicu najbolje odradio što se tiče bicikla, dok sam druge dvije trećine staze odradio nešto sporije od očekivanog. Na stazi se smjenjuju kiša i vjetar, suha i mokra cesta, prolazi hitna nekoliko puta puni gas s uključenim sirenama i rotacijom, ljudi uz cestu nas bodre srčano i iskreno. Koliko god su uvjeti na cesti bili teški, kad pogledam prema moru zaboravim na sve i sjetim se kako sam ovdje došao uživati u svom prvom triatlon iskustvu. Ono što me fasciniralo pored pogleda jesu elitni natjecatelji koji su doslovno jurili na biciklima (nevjerojatno). 10 km do kraja biciklističke staze i obuzimaju me emocije (nisam inače emotivac, ali misli su išle u smjeru neba i onog kojem sam posvetio ovu utrku). Na ulasku u tranziciju opet vidim da je cijela obitelj tu, ostavljam bicikl i presvlačim se za trčanje (ovaj put presvlačenje ide dosta brže, već sam štogod naučio). Na izlasku ljubim kćer i krećem iako tabane ne osjetim (tako je i bilo prvih par kilometara).

Sad sam pun samopouzdanja, trčanje je moj đir i uživam. Stajem na okrjepnim stanicama po par sekundi i ispijam vodu, izotonik, colu, red bull i pojedem koji komad naranče, sve onako nasumično, kako mi padne na pamet na kojoj okrijepi. Ponovno bih pohvalio volontere i organizatora, nije falilo ničeg i bilo je i više okrjepa nego je najavljeno. Jedinu krizu na trčanju imam oko 19. kilometra (nekih minutu – dvije se borim da ne bih stao i hodao, izgledalo je kao 10-20 minuta borbe) i to je bila jedina moja kriza na ovoj utrci. Finiš izgleda fantastično, po običaju pokupim kćer i nosim je kroz cilj (ona voli kad joj stave medalju oko vrata, odnese je redovno u vrtić da pokaže ekipi).

I kroz ovu utrku sam podržao akciju Udruge za Down sindrom iz Mostara, pod nazivom “Obrazovanje bez diskriminacije“ koja za cilj ima integraciju djece s Down sindromom u školsku nastavu, bez diskriminacije.

Što se tiče mojih priprema za ovaj triatlon, one su započele 4. 12. 2018.g. Treninzi su bili svakodnevni, a 3 mjeseca sam uspio u kontinuitetu zadržati minimum od sat vremena dnevno (trčanje nekih 600 kvalitetnih kilometara od početka godine, bicikl većinom na trenažeru cca 40 sati, plivanje posljednjih mjesec i pol dana na bazenu u Rodoču cca 12 sati, treninzi s utezima i treninzi snage). Pored svog poslovnog i ostalog životnog rasporeda smatram kako sam uložio maksimum napora (ono što sam ispustio su dva duža plivačka treninga i dvije duže vožnje bicikla, jednostavno nije bilo više vremena i snage, ali potrudit ću se to ispraviti u narednim pripremama). Ono što je najbitnije od same utrke,  jeste da je zacrtani cilj ostvaren, čak sam zadovoljio i svoj zamišljeni vremenski limit te utrku završio u vremenu od 6 sati, 16 minuta i 58 sekundi. Stekao sam vrijedno iskustvo, moram priznati. Iskustvo koje se ne može prepričati ni opisati (koliko god se ovaj tekst činio dugačkim), već se jednostavno mora doživjeti.

Vedran Markotić / Trcanje.net