Podijeli članak

Prema ovoj presudi, Rambo nije bio taj koji je kao pripadnik izviđačko-diverzantske grupe 311. petrinjske brigade vojske RSK na kupalištu ispalio neutvrđeni broj hitaca. “Samo tražim istinu. Ako je netko zna, molim neka se javi”, preklinje kroz suze majka Đurđa

Idemo se sunčati, veselo je rekla Zrinka majci i krenula s dvije godine mlađim bratom Domagojem i godinu mlađim bratićem Igorom Karaulom ka šljunčanom sprudu, prema kupalištu koje su zvali Mala skela. Rasprostrli su ručnike. Malo dalje od njih bila je još jedna grupa mladih. S druge strane Kupe bilo je spaljeno hrvatsko selo. Nekih 700 metara od mjesta gdje su se sunčali Zrinka, Domagoj i Igor bio je punkt hrvatske policije.

Bilo je 15.15 sati kad su se čuli rafali 

- Potrčala sam prema obali. Čula sam Domagoja kako zove pomoć. Zrinka je bila ‘preštepana’. Pogodilo ju je 10 metaka, u glavu, prsa, trbuh i noge. Domagoju su ruku raznijela tri metka, a Igora su pogodila dva metka. Ja sam svoje mrtvo dijete izvlačila pod paljbom, koja je dolazila s druge obale Kupe, zajedno s dvojicom branitelja. Bilo je ispucano najmanje 200 metaka. Nije to mogao uraditi jedan čovjek. Dvojica branitelja i ja trčali smo prema obali. Pucali su na nas, a naši dečki koji su bili u blizini uzvratili su vatru da nas ‘pokriju’. Možete misliti kako mi je bilo kad sam vidjela svoju mrtvu kćer. Ja sam joj zaklopila oči.

Domagoj je zapomagao, držao je lijevu ruku koja mu je bila krvava. Meci su ga pogodili desetak metara iznad šake i držao je ruku da ne iskrvari. Igora je geler metka koji se odbio od topole pogodio u nogu. Po topolama, kojih je bilo posađeno 88 za druga Tita, bilo je tragova metaka koji su fijukali. Automobilom su tada došli i Đuro Brodarac i tadašnji saborski zastupnik Pavlek, ali su i oni morali zaleći uz cestu jer se pucalo s desne obale Kupe - prisjeća se tog dana koji je zauvijek promijenio njezin i život njezine obitelji Zrinkina majka Đurđa Gmaz, koja će u ponedjeljak 17. veljače napuniti 70 godina. Dok nam prepričava smrt svoje kćeri, zastane pa zaplače.



- Zrinka taj petak nije radila i ujutro je s ocem Berislavom krenula u Zagreb. Otišli su u studentski dom po stvari Zrinkine dvije godine starije sestre Jelene koja je bila studentica druge godine Šumarskog fakulteta. Obavila je još jedan liječnički pregled na Šalati i vratili su se kući oko podneva - prisjetila se posljednjih sati života svoje kćeri majka Đurđa. Domagoj, Zrinkin brat koji je bio teško ranjen u ruku, sjeća se, kaže, tog 16. srpnja kao da je bio jučer.

Stablo topole

- Igor i ja čekali smo Zrinku da dođe iz Zagreba i nakon njezina dolaska svi smo otišli na Kupu. Pridružio nam se i moj školski kolega Pepa koji se s nama išao kupati i sunčati na Kupu. Pepa je otišao kući oko 15.10, a u 15.15 sati počeli su rafali prema nama. Osjetio sam tupi udarac u ruku, odmah sam ustao i potrčao prema obližnjem drveću. Rafalna paljba se nastavila u našem smjeru, meci su fijukali sa svih strana. Igor je jaukao i zapomagao, ali Zrinku nisam čuo. Dozivao sam je, ali mi nije odgovarala. Držao sam lijevu ruku iz koje je curila krv. Više sam puta dozivao Zrinku, ali - ništa. Kad su čuli moje dozivanje, četnici su rafalima pucali po drveću da bi i mene ubili.

Sva sreća da je stablo topole bilo debelo i da ga meci nisu probili, jer bi u suprotnom i ja bio mrtav. Nakon nekog vremena prvi je došao Iva Šiprak. Pitao me što radim tu, zašto ne idem kući. Rekao sam mu da pucaju po meni. Iva je zapucao prema njima, a ja sam tek tada počeo trčati prema kući. Od tog mjesta do kuće je tristotinjak metara. Na tom putu sreo sam majku koja je jaukala i trčala prema Kupi. Kada sam došao do ceste, čekala me susjeda Vesna u ‘peglici’ i odvezla me u sisačku bolnicu. Do bolnice sam izvadio jedan metak iz ruke, tzv. rikošet koji imam i danas kod kuće kao podsjetnik na nemili događaj. Na putu do bolnice susreli smo Hitnu koja je pod sirenama išla prema Staroj Drenčini. Došao sam u bolnicu i čekao operaciju - prepričava nam Domagoj Gmaz događaj. Ima potrebu još nešto reći o svakodnevici iz tog vremena:

- Moram navesti da se život u selu unormalio i da smo lagano zaboravili na ratne nemile događaje iz 1991. i 1992. godine. Tog ljeta 1993. godine svakodnevno smo se išli kupati na Kupu. Nikada nije bilo nikakvih problema. Nikada nismo nikoga provocirali, izazivali ili tako nešto. Štoviše, s druge strane su se javljale određene osobe koje su htjele prijeći na našu stranu, to jest predati se našoj vojsci. To sam i sam doživio kada su jednom prilikom neprijateljski vojnici razgovarali s našim vojnicima. Nikada nije bilo nekakvih provokacija. Što je njih nagnulo da pucaju po nama ne znam, ali mislim da nismo bili ‘slučajne mete’ - kaže Domagoj.



Nakon 27 godina vjerovali su da će krivca za Zrinkinu smrt stići kazna. Ali, Dragan Čavić zvani Rambo, 52-godišnjak rođen u Vukovaru, u vrijeme Zrinkina ubojstva nastanjen u Petrinji, a sada s banjolučkom adresom, u ponedjeljak je na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno oslobođen optužbe. Nije kriv, on nije bio taj koji je kao pripadnik izviđačko-diverzantske grupe 311. petrinjske brigade tzv. vojske RSK s nekoliko nepoznatih pripadnika te postrojbe na kupalištu ispalio neutvrđeni broj hitaca iz automatskog oružja prema njima i na mjestu usmrtio Zrinku, teško ranio Domagoja u ruku i njegova bratića Igora u nogu. O kobnom 16. srpnju razgovarali smo i s Igorom.

- Ja sam bio i zaspao. Ležao sam potrbuške, a noge su mi bile okrenute prema Kupi. Probudili su me hici. Mislim da sam ja bio prvi pogođen u desnu nogu, oko pet centimetara od čašice koljena. Nisam puno krvario. Drugi metak me pogodio u lijevu ruku, u dlan, između prstiju. Sjećam se da sam nešto vikao, ali sad više ne i što - ispričao nam je Igor Karaula.

Ni on niti Domagoj nikad nisu vidjeli optuženog. Dragan Čavić živi u Banjoj Luci. Dao je izjavu da je u vrijeme kad je prema optužnici počinio ratni zločin bio u zatvoru u Mostaru zbog šverca.

Velika mrlja

- Kako je moguće da je bio u zatvoru u Mostaru u kojem je tada bjesnio rat i da o tome nema baš nikakve dokumentacije? Pitam se bi li ostao živ da je bio zatvoren ili od strane Hrvata ili muslimana u vrijeme rata. Poslije je promijenio priču da nije bio u zatvoru u Mostaru nego negdje u Bosni i Hercegovini. Ako nije kriv, zašto onda nije smogao snage doći na sud i to reći. Ja samo tražim istinu.

Pozivam one koji znaju istinu neka se jave. Zašto da se sumnjiči i netko tko nije kriv, a ima onih koji znaju istinu. Htjela bih samo reći da njega nisu teretili Hrvati, nego Srbi koji su se vratili u Petrinju - priča nam Đurđa Gmaz, koja je i kao predsjednica Udruge civila stradalnika Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije svih ovih godina tražila da se utvrdi istina kako o smrti njezine kćeri, tako i svih drugih civilnih žrtava rata na području te županije.

Nakon što su utihnuli rafali i nakon što je uspjela izvući kćerino mrtvo tijelo s obale Kupe, trebao je uslijediti očevid i utvrđivanje činjenica o tome što se dogodilo. Da bi prikupio nekoliko čahura na desnoj obali Kupe, svoj život već je drugi dan riskirao hrvatski vojnik koji je čamcem prešao na desnu obalu i donio čahure.

Na danskom bataljunu UNPROFOR-a ostala je velika mrlja. Zapovjednik je nekoliko godina kasnije Zrinkinoj sestri Jeleni, koja je nakon smrti sestre napustila studij i zaposlila se u lječilištu u Topuskom, kad je saznao da je Zrinka bila njezina sestra, rekao:

- Potekle su mu suze i rekao joj je: ‘Smrt Vaše sestre i pokolj bolesnika kod Dvora dva su najteža slučaja našeg bataljuna’. Pričao je Jeleni da o tome postoji dokumentacija. Međutim, kad je policija i službeno zatražila dokumentaciju od UN-a, odgovorili su da dokumentacije nema. Tko ju je sakrio? Saznala sam da je i njihova milicija na okupiranom području vodila dnevnik događanja i da je taj dnevnik nađen nakon Oluje, ali je istrgnuto 15-ak stranica koje se odnose upravo na vrijeme prije i nakon što je ubijena Zrinka.

Taj dnevnik je u tužiteljstvu. Netko je sakrio istinu. Zapovjednik tadašnjeg garnizona JNA u Petrinji Slobodan Tarbuk prvo je izjavio da se tog dana ništa nije dogodilo, a sutradan je rekao da je to počinila neka grupa koja se otela kontroli. Pa zašto to onda oni nisu istražili? Zašto UNPROFOR nije dopustio da se obavi očevid i na desnoj obali Kupe? Istražni sudac tražio je od njih da oni osiguraju očevid, što su oni odbili. Zašto? - sve su to pitanja koja i danas, nepune 23 godine od ubojstva kćeri, postavlja Đurđa Gmaz.

Nema snage

Život nakon ubojstva Zrinke za obitelj Gmaz stubokom se promijenio. Đurđa, koja je radila na odjelu prebivališta u PU sisačko-moslavačkoj nakon sedmomjesečnog bolovanja više nije imala snage raditi sa strankama. Premještena je u odjel analitike. Smrt kćeri ostavila je snažan pečat i na drugo dvoje djece, Domagoja i Jelenu. Nakon ranjavanja Domagoju su u sisačkoj bolnici 11 sati operirali ruku i uspjeli mu je spasiti. Prošao je šest teških operacija, piše Jutarnji.hr. 

Događaj s Male skele objavljen je u monografiji “Krhotine djetinjstva” tiskanoj 2015. godine u Zadru. Osim sjećanja na dan kad je izgubio mlađu sestru, sjećanje na Zrinku u obitelji je sačuvano i tako što jedna od kćeri najstarije kćeri Jelene, 21-godišnja studentica šumarstva, nosi tetino ime.

- Znaš, Đurđa, tvoja Zrinka ima divne ruke. Toliko je draga i ljubazna i nakon što me ona izmasira, ništa me ne boli - tako su o Zrinki Gmaz majci Đurđi govorili pacijenti koje je njezina 18-godišnja kći masirala, kao maser kupeljar, u sisačkom lječilištu Jodno. Te 1993. imala je pune ruke posla, znala se požaliti majci nakon posla: “Mama, bole me ruke!”. Ali, s ljubavlju je njegovala sve pacijente, a bilo ih je puno te ratne godine, prognanika iz Gline, Petrinje...

Troje djece Berislava i Đurđe Gmaz moglo je, poput mnoge djece, otići iz područja ratnog djelovanja. Jer svakodnevno su se budili uz huk tenkovskih motora s desne strane Kupe i strepili od granatiranja četničkih postrojbi. Ali nisu željeli ostaviti roditelje i otići baki po očevoj strani u Mrkopalj ili u obiteljsku vikendicu na Rabu. Odlučili su živjeti s roditeljima. Đurđa Gmaz prisjeća se kako je na Domagojev rođendan, 18. listopada 1991. godine, pala granata na divlju trešnju kod njihove kuće.



- Jelena i Domagoj su tjerali krave s paše jer smo mi držali i blago i kad je pala granata, naš vučjak je Jelenu srušio na tlo, a Domagoj se sam bacio. Preživjeli su to granatiranje - prisjeća se naša sugovornica koja, dok je radila u sisačkoj policiji, nikad nije prestala tražiti istinu o smrti svoje kćeri. Sjeća se da su i pripadnici snaga Europske unije dolazili u sisačku policiju i razgovarali s inspektorima, kako su na slučaju radili i njezini kolege.

Kolektivna amnezija

- Fotografiju tog čovjeka koji je bio optužen za smrt moje kćeri ja sam satima gledala na ekranu kompjutora - kaže. Ramba, kako su zvali Dragana Čavića koji je nepravomoćno oslobođen za smrt njezine kćeri, uživo nikad nije vidjela. Sutkinja zagrebačkoga Županijskog suda presudila mu je u ponedjeljak 10. veljače.

- Kolektivna amnezija svjedoka čiji su iskazi pročitani nešto je u što sud ne može ulaziti, a svi svjedoci koji su ispitani sa sigurnošću nisu mogli utvrditi tko je pucao na maloljetnike koji su se kupali na kupalištu Mala skela. Selo priča, no za donošenje osuđujuće presude sud mora imati čvrste dokaze. Zbog dječjih žrtava, s ljudske je strane teško donijeti ovakvu presudu, ali u ovom slučaju ne postoje čvrsti dokazi za osuđujuću presudu - rekla je u kraćem usmenom obrazloženju presude sutkinja Jadranka Kos. Još neko vrijeme za petrinjskim Rambom bit će na snazi i Europski uhidbeni nalog i tjeralica.

Nažalost, ubojstvo Zrinke Gmaz, koja bi 10. kolovoza ove godine napunila 46 godina, jedan je u nizu ratnih zločina nad kojima će ostati sjenka nekažnjavanja počinitelja, iako je očevid obavljen istoga dana kad je ubijena, ispitano je više od 10 svjedoka, većinom pripadnika paravojnih srpskih postrojbi, uglavnom zamolbenim putem u Srbiji.

Tužiteljstvo je pribavilo i izvješće tzv. Organa bezbednosti komande 39. korpusa komandantu GŠ SVK. Nakon očevida i prvobitne istrage Dragan Čavić nije bio na popisu osumnjičenih, već nekoliko drugih pripadnika te paravojne postrojbe. Istraga je bila proširena 20. studenoga 1996. godine, nakon što su bila prikupljena neka nova saznanja o mogućim počiniteljima, ali je opet bila prekinuta rješenjem od 30. ožujka 2001. godine jer su svi okrivljenici bili nedostupni hrvatskom pravosuđu. Iste godine, 16. srpnja, istraga je obustavljena protiv pet osumnjičenih, a razlozi su bili zabuna u identitetu, nedostatak dokaza i smrt nekih od osumnjičenih.

Vremenom su otpadali osumnjičenici, da bi optužba spala na Čavića zvanog Rambo. Jedan od svjedoka optužbe koji je ispitan u istrazi i na suđenju, koji i sada živi u Sisku, a bio je pripadnik tzv. Stivove grupe, u svom je iskazu rekao da su oni kontrolirali navedeno područje na desnoj obali Kupe te da je i Čavić bio pripadnik iste skupine. Ali taj je svjedok rekao da se nisu spominjala imena mogućih počinitelja, ali je ustvrdio da i “Stivova grupa” nije bila jedina koja je kontrolirala to područje, već da su tim područjem operirali i tzv. šiltovi.

Rambova grupa

Ono što je Čavića najviše prokazivalo kao čovjeka koji je u Zrinku Gmaz ispalio smrtonosni rafal jest to što su neki svjedoci govorili kako su tada čuli da je u grupi koja je pucala bio čovjek koji je tada stanovao u Petrinji, a čiji je otac 1988. ili 1989. godine ubio čovjeka koji je cisternom pregazio njegovu kćer (sestru Dragana Čavića nap. a.). Najtežu optužbu da je upravo Čavić ubio Zrinku Gmaz izrekao je svjedok Dragoljub Davidović, koji je ispitan u istrazi.

- Ja sam u to vrijeme živio u Petrinji. Nisam bio ni u jednoj postrojbi. Nemam neposrednih saznanja o događaju, ali sam u pogovoru čuo da je taj zločin počinila ‘Rambova grupa’ i da se Dragan Čavić hvalio da je on osobno pucao na Kupi kada su stradala djeca - ispričao je Davidović. Zanimljiv je bio i iskaz svjedoka, koji je bio oficir za vezu s UNPROFOR-om u postrojbi kojoj je pripadao Čavić, da taj događaj uopće nije bio zabilježen u dnevnim izvještajima, pa je zaključio da ga je počinila neka paravojna grupacija kojih je bilo na tom području. Sam Čavić porekao je da je počinio zločin i tvrdio je da je on bio u “Stivovoj grupi”, ali da je tog 16. srpnja bio 10-ak kilometara dalje i u zatvoru.

Hrvatski policajac koji je obavio očevid svjedočio je kako su na kupalištu Mala skela zatekli ručnike, odjeću, tragove zrna i krvi. Izuzeli su zrna radi vještačenja, a očevid nisu mogli obaviti zato što nisu dobili osiguranje UNPROFOR-a.

Kao što je u obrazloženju presude rekla sutkinja, nedvojbeno je da je Zrinka Gmaz ubijena, da su ranjeni njezin brat Domagoj i bratić Igor. Ali, nikoga ruka pravde za to nije stigla niti nakon nepunih 27 godina.

- Bojim se da se čeka da umru i počinitelji i mi žrtve pa će netko zaključiti kako je slučaj zaključen - rezignirano nam kaže Domagoj Gmaz, koji je samo srećom izbjegao smrt tog vrućeg ljetnog dana 16. srpnja 1993. godine.