Podijeli članak

Zlatna formula za 'smještaj bez obveza' jest krađa sitnica po trgovinama (nerijetko vrijednih jedva šezdesetak kuna) koju japanski sustav drastično kažnjava, pa se pri isteku kazne bivši zatvorenici odmah pobrinu za to da opet završe iza zatvorske brave. U Japanu najviše kradu baby boomeri i djeca prošlog rata, a zatvori su najčešći bijeg za starice koje se nisu udavale ili su bile samohrane majke, piše Tportal.

Bogati Japan ima najstariju populaciju na svijetu, starih je više nego mladih. Građani stariji od 65 godina čine 27,3 posto stanovništva, gotovo dvostruko više nego bogate Sjedinjene Države. U njemu se prodaje više pelena za seniore negoli za djecu. Jedna od posljedica toga je ona koju Japanci nisu ni u snu predviđali: seniorski kriminal. Uobičajena predodžba bake i djeda u poodmaklim godinama dobroćudni su starčeki koji se požrtvovno brinu o unucima, ali u Japanu baby boomeri, kao i ratna generacija, kradu više od unuka - tinejdžera.

Gospođa K. (74) u trgovini je ukrala sok od naranče, čaj i vlažne maramice. Gospođa N. (80) rižu, jagode i sirup protiv kašlja, a gospođa O. (78) otuđila je energetsko piće, rižu i mango. Prva gospođa osuđena je treći put, ovaj put na godinu i pet mjeseci zatvora, druga drugi put, dobivši godinu i pol, treća na godinu dana, našavši se također drugi put iza rešetaka. Sve tri starice nalaze se u ženskom zatvoru Tochigi, stotinjak kilometara od Tokija, i sve tri na tome zahvaljuju Svevišnjemu jer su na slobodi bile usamljene i napuštene, mada prva ima kćer i unuka, druga je udovica, ima sina i unučad, dok se treća nikada nije udavala. Kada izađe iz zatvora, prva će opet živjeti od mršave socijalne pomoći, za drugu je zatvor mjesto zakašnjele samorealizacije, za treću je bijeg od samoće.

Priče o tri vremešne Japanke dio su izvješća Svjetske ženske organizacije za medije i Pulitzerovog centra za izvještavanje o kriznim situacijama o rastućem broju staraca, naročito starica u japanskim zatvorima. Neke od njih dolaze prvi put iza željeznih vrata u 84. godini života. Prema policijskom nacionalnom izvješću, 2015. uhićeno je 48.000 starih osoba, što čini petinu zatvorenika. Svaka peta zatvorenica starija je od 65 godina, dok se devet od 10 njih našlo iza rešetaka zbog minornih krađa u trgovinama. U zatvoru je lišena slobode, kaže u Bloombergu gospođa O., ali i brige o stanu, režijama, zdravstvenoj zaštiti i hrani. U zatvoru dobiva tri ukusna, kuhana obroka dnevno, prema slikama na Bloombergovu portalu ćelija joj je luksuznije opremljena nego mnoge sobe u skupim hrvatskim privatnim domovima za stare i nemoćne osobe, a uz to ima bogat društveni život.
 

Zatvorski pakao postaje raj za Japance treće životne dobi. Zlatna formula za 'smještaj bez obveza' jest krađa sitnica po trgovinama (nerijetko vrijednih jedva šezdesetak kuna) koju japanski sustav drastično kažnjava, pa se pri isteku kazne bivši zatvorenici odmah pobrinu za to da opet završe iza zatvorske brave. Zašto je među njima toliko žena? Među umirovljenicima 25 posto žena živi ispod granice siromaštva, dok je muškaraca samo 10 posto. Među zatvorenicama starijima od 65 godina koje žive same polovina su neudate žene s mirovinom nedostatnom da preskoče granicu siromaštva, što je slika društva u kojemu su neudate ili rastavljene žene u japanskom mirovinskom sustavu kažnjene višim nametima i nižim mirovinama od onih u braku. Naime, mirovinski sustav, star pola stoljeća, nastao je u poratnom vremenu, kada se njime ohrabrivalo žene da ostanu kod kuće, rađaju djecu i budu kućanice, a tomu danas još treba pridodati činjenicu da su žene na radnom mjestu plaćene niže od muškaraca.

I sada slijedi ona tužna statistika: od 1980. do 2015. broj seniorskih građana koji žive sami povećao se za šest puta, na nekih šest milijuna, a izvješće iz 2017. gradskih vlasti Tokija pokazuje da više od polovine starica uhvaćenih u krađi žive same, od kojih 40 posto nemaju obitelj ili s njome jedva dolaze u kontakt. Za starce su se nekada brinula djeca, a danas ih je sve manje. Osim toga, u današnjem japanskom radnom režimu, u kojemu zaposlenici na radnom mjestu provode po dvanaest sati dnevno, za roditelje jednostavno nemaju vremena. Dok broj seniorskih zatvorenika (zatvorenica) ozbiljno raste, rastu troškovi brige o njima. Godine 2015. na njih je potrošeno dodatnih šest milijardi jena (više od 50 milijuna dolara), 80 posto više nego desetljeće ranije.

Da izađe ususret toj jedinstvenoj grupi građana, vlada otvara posebna, udobnija krila u zatvorima prilagođena starim osobama i zapošljava medicinsko osoblje i njegovatelje, specijalizirane za pomoć starim uznicima pri kupanju, odlasku na toalet i mijenjanju pelena jer su najveći problem inkontinencija i često pranje donjeg rublja. Tako je danju, dok su noću ti poslovi prepušteni zatvorskoj straži. Malo-pomalo zatvori se pretvaraju u staračke domove, a što tamo standard više raste, to su starci više potaknuti na sitne krađe. Proučavajući japansku situaciju, australski demograf Michael Newman stoga pita zašto vlada i privatni sektor ne organiziraju učinkovit rehabilitacijski program i više domova za starce. Nije li bolje i jeftinije brinuti se o starcima u posebnim ustanovama, bez troškova sudskog postupka i zatvora, pita Newman. Da, bilo bi bolje kada bi se našlo dovoljno stručnog kadra, ali njihov broj naprosto ne može pratiti sve brži rast staračke populacije, odgovaraju prozvani. U sličnoj je situaciji i Kina, u kojoj u staračke domove pokusno uvode robote koji štićenicima dijele tablete i prave im društvo.

Tako je danas, a ne dođe li do demografskog čuda, bit će mnogo gore, govore sve projekcije ne tako daleke budućnosti. Japan će do 2060. imati 40 posto stanovništva starijeg od 65 godina, pri čemu će svaka četvrta Japanka živjeti ispod granice siromaštva, a - ne promijeni li se dosadašnji mirovinski model - među jako siromašnima naći će se 50 posto neudanih i rastavljenih žena, ali i 10-20 posto udanih i udovica. Za razliku od njih, osiromašeno će biti samo 10 posto Japanaca.

Kao prijelazno rješenje japanski parlament je 2016. donio zakon po kojemu seniorski ponavljači zatvorskih kazni imaju pravo na novčane dodatke i pomoć socijalnih službi. Ali u zatvor ih ne tjera samo siromaštvo. U životnoj ispovjedi 80-godišnja udovica, gospođa N. priznaje da joj je muž davao dovoljno novca, ali da novac nije bio ono za čime je čeznula. Ono što je željela u poznim je godinama naposljetku našla iza rešetaka: društvo i posao. U spomenutom izvješću Svjetske ženske organizacije za medije i Pulitzerovog centra za izvještavanje o kriznim situacijama, starica N. kaže: 'Kada su me u zatvorskoj radionici pohvalili zbog učinkovitosti, bila sam u sedmom nebu i još više prionula poslu. Žao mi je što nikada u životu nisam radila jer bi moj život bio drukčiji.'

Njezina zatvorska kolegica, gospođa O. pak veli: 'Ondje osoblje razgovara sa mnom i ondje postojim, barem privremeno. U zatoru nisam nevidljiva kao što sam to na slobodi.'