Podijeli članak

Kada bi čin Slobodana Praljka bio klasično samoubojstvo, onda bi ga se, prema crkvenim zakonima, smatralo teškim grijehom. Međutim, taj dramatični trenutak svjesnog odlaska u smrt bio je svojevrsna obrana dostojanstva vlastitog života. I ne samo svoga. Zato mnogi vjeruju kako će Božji zakoni tom “teškom grijehu” suditi baš u okvirima ovozemaljske (haaške) nepravde. Kao čin zatočenoga uznika kojemu je to bio jedini način obrane od nametnute krivnje. 

Puno je Hrvata katolika tijekom povijesti dalo život za slobodu, dostojanstvo, vjeru, domovinu... Stotine tisuća njih su ubijene. Mnogi su mogli izbjeći smrt, ali su ipak dali živote jer su vjerovali kako na takav način štite sebe, svoj narod i vjeru. Mogu li se i takvi činovi svesti pod samoubojstvo. Ne, slavimo ih kao heroje. Mnoge majke rađale su djecu iako su ih liječnici upozoravali kako će umrijeti ako se na to odluče. Dale su svoj za novi život. I to je herojstvo, a ne samoubojstvo. Mnoge djevojke radije su odabrale smrt nego obeščašćenje. To su naše heroine. 

Časne sestre Jula, Krizina, Antonija i Bernadeta su u prosincu 1941. godine zarobljene na Palama i zatočene u Goraždu. Četnici Draže Mihailovića provalili su u njihovu sobu s namjerom obeščastiti ih. One su, uz vapaje: “Isuse, spasi nas”, skočile s prozora. Polomljene, četnici su ih dokrajčili noževima (15. 12. 1941.) i bacili u Drinu. Nakon nekoliko su dana i sestru Berchmanu ubili (23. 12. 1941.) i bacili u hladnu rijeku. Smrt pet časnih sestara simbolizira hrabrost i privrženost zavjetu čistoće i ponosa. 

Crkva je sedam desetljeća strpljivo istraživala taj slučaj. Sve je potkrijepila dokazima i svjedočenjima. Proglasila ih je blaženima. Drinskim mučenicama, koje su nepravedno ubijene bez suda, danas hodočaste vjernici iz svih krajeva svijeta. Na koncu, i one su bile podrijetlom iz Hrvatske, Slovenije i Mađarske. Služile su svom narodu i vjernicima u Bosni. Poput Praljka koji je iz RH stigao u BiH braniti i svoju domovinu. 

Iako najveći dio Hrvata vjeruje u nevinost “hrvatske šestorke”, ipak je pravomoćno osuđena. Zbog toga se i Praljkov čin samoubojstva ne može uspoređivati sa smrtima mučenika i mučenica. Treba tražiti dokaze kako bi se pokrenulo reviziju haaške presude. Na njoj se ne treba inzistirati samo zbog Praljka i Hrvata kao naroda već i zbog žrtava koje su haaškom presudom “šestorki” stavljene na teret. I zbog tih žrtava važno je da za njihovu patnju i stradanje budu kažnjeni oni koji su doista krivi. Nije nevažno hoće li za njihove patnje biti proglašeni krivima stvarni zločinci ili netko nevin. Zadovoljenje tek pravne forme, a ne pravde, svojevrsna je uvreda i za te žrtve. 

Proces dokazivanja mučeništva pet Drinskih mučenica potrajao je sedam desetljeća. Za nevinost “hrvatske šestorke” izgubljeno je već više od jednog desetljeća. I jedan život. Ako Praljkovo samoubojstvo bude poticaj za dokazivanje nevinosti, onda će se moći smatrati žrtvom. U protivnom, bit će to teški grijeh svih onih koji nisu dovoljno učinili za ispravljanje nepravde. Koja je, ako se dokaže, učinjena Praljku i njegovu narodu. I žrtvama.

Jozo Pavković