Podijeli članak

Putovanja u Indiju su zbog pada vrijednosti rupije jeftinija nego ikad, ali turisti - pogotovo žene - nisu pretjerano zainteresirani za odlazak u ovu zemlju.

Naime, brutalna silovanja žena o kojima su počeli izvještavati i svjetski mediji uništili su reputaciju zemlje kao turističkog odredišta. Podaci turističkih operatera govore da je ove godine čak 35% manje žena stiglo u Indiju.

Indijsko Ministarstvo turizma, potpuno neobjašnjivo, nije reagiralo nikakvim priopćenjem kada su žrtve silovanja bile turistkinje, ali su nakon objave svjedočanstva jedne studentske novakinje iz SAD-a napokon najavili nekakve akcije (planiraju provesti kampanju 'Poštujem žene' diljem zemlje, kojom bi trebali uvjeriti pola milijarde muškaraca u tu ideju).

'Tri mjeseca napola sna, napola noćne more'

Svjedočanstvo koje je Rose Chasm sa Sveučilišta Chichago napisala za CNN-ov iReport blog prenosimo u cijelosti:

"Kad me ljudi pitaju o mom iskustvu studiranja u inozemstvu u Indiji, uvijek se suočim s istom dilemom. Kako prenijeti tu kontradikciju koja je tijekom posljednjih nekoliko mjeseci rastrgala moj život, i to prenijeti u jednoj jezgrovitoj rečenici?

"Indija je bila prekrasna", kažem, "ali iznimno opasna za žene." Dio mene se užasava popratnih pitanja, a dio mene ih želi. Rastrgana sam između vjerovanja u učinkovitost istine i opreza oko toga koliko istine ljudi žele čuti. Jer, kako mogu opisati tri mjeseca provedena na programu Sveučilišta u Chicagu o indijskim civilizacijama, koja su bila napola san, a napola noćna mora? Koju polovicu da otkrijem?

Trebam li pričati o prvoj noći u gradu Pune, kad smo plesali na Ganesha festivalu i ostati na tome? Ili ću ići dalje i otkriti kako je festival zapravo stao kada su Amerikanke počele plesati, tako da kad smo se osvrnule smo vidjele krug muškaraca koji su snimali svaki naš potez?

Trebam li ispričati kada sam se na bazaru cjenkala za divne sarije koji koštaju par dolara po komadu, a ne spomenuti muškarce koji su stajali gledajući nas, gurajući se uz nas kako bi se ogrebali uz naše grudi i prepone?

Kad mi ljudi pohvale moje indijske sandale, trebam li govoriti o čovjeku koji me slijedio četrdeset i pet minuta nakon što sam ih kupila, sve dok se nisam izvikala na njega usred neke gužve?

Kako da opišem ljupki hotel u Goi kad mi je najjače sjećanje na njega kako ležim u fetalnom položaju, držeći škare iza zaključanih vrata, dok me djelatnik hotela koji je pokušao silovati moju cimericu doziva i doziva, ili dahće u slušalicu?

'Mislila sam da sam spremna...'

Kako sam trebala ispričati ove priče na božićnoj zabavi? Kako sam mogla pričati o bilo čemu drugom kada je slika nasmiješenog čovjeka koji je masturbirao na mene u autobusu bila stvarnija od mojih prijatelja, obitelji i našeg božićnog drvca? Svi ti dobri ljudi su postavljali pitanja koja su tražila odgovore za koje oni jednostavno nisu bili spremni.

Kad sam otišla u Indiju, prije skoro godinu dana, mislila sam da sam spremna. Bila sam u Indiji prije, studirala sam južnoazijske studije, govorim malo hindi jezika. Znala sam da me kao bjelkinju vide kao promiskuitetno biće i seksualnu nagradu. Bila sam spremna slijediti savjete za žene Sveučilišta u Chicagu, odijevati se konzervativno, ne smiješiti se na ulici. Bila sam spremna i na znatiželju zbog moje crvene kose, svijetle kože i plavih očiju. No, zapravo nisam bila spremna.

Nije bilo načina da se pripremim za oči, oči koje svaki dan gledaju s takvim pravom na moje tijelo, bez promjene izraza bez obzira sreću li nam se pogledi ili ne. Hodajući do trgovca voćem ili krojača dobivala sam takve oštre poglede da su me sjekli dio po dio. Bila sam spremna da će moje postupke gledati kao seksualne signale, no nisam shvaćala da nisu u pitanju seksualni signali, već je samo žensko tijelo tu da se uzme ili sakrije.

Ja sam se pokrila, ali nisam se skrila. I tako su me uzeli, pogled po pogled, sliku po sliku. Tko zna koliko je mojih fotografija tamo u Indiji, ili na internetu: moje fotografije kad hodam, psujem, odgurujem ljude. Tko zna koliko je stranaca koristilio moju sliku ili slike mojih prijatelja kao pornografiju. Izbrisala sam svoje fotografije, ali to je kap u oceanu - nisam imala mogućnosti uzeti sve što su snimili.

Tri mjeseca sam živjela na taj način, u putničkom raju i paklu za žene. Uhodili su me, pipali me, masturbirali na mene, a ipak sam imala i doživljaja koje nisam mogla zamisliti. Nadala sam se da će noćna mora završiti na pisti u zračnoj luci, ali to je bio samo početak. Kod kuće se božićna crvena boja činila izblijedjelom, okusi hrane bili su nezačinjeni i blagi. Prijatelji i obitelj, nastava, terapija, sve to je bilo tako manje stvarno od boli, bijesa koji je kolao kroz moju krv i vrištao tako glasno da je zaglušivao sve druge zvukove. Nakon mjeseci ushićenja zbog života u slobodi, nakon mjeseci u kojima sam bježala od uspomena, probudila sam se 1. travnja i poželjela da sam mrtva.

Dijagnosticirali joj PTSP

Studentski savjetnici su mi dijagnosticirali poremećaj ličnosti i propisali mi tablete koje nisam htjela uzeti. Nakon javnog sloma sam završila u psihijatrijskoj bolnici gdje su me dva dana držali protiv moje volje, a puštena sam uz uvjet da uzmem bolovanje iz škole i odem živjeti s majkom. Mislila sam da sam izgubila um, nisam povezala da je to vezano uz Indiju - nastavila sam sa životom. Onda mi je terapeutkinja dala dijagnozu PTSP-a, a ja sam shvatila da se nisam pomaknula ni centimetra. Bila sam zamrznuta u vremenu. Pala sam i razbila se.

Ali nisam bila jedina, jedina žena s putovanja s dijagnozom PTSP-a, koja je završila na psihijatriji, koja se probudila sa željom da bude mrtva. Nisam ni jedina žena sa Sveučilišta u Chicagu koja je na bolovanju zbog psihičkih problema uzrokovanih seksualnim zlostavljanjem, koja ne može zbog toga ići na predavanja.

Razumijevanje moje boli mi je pomoglo da je posjedujem, ako je se ne mogu osloboditi. PTSP mi se čini kao eufemizam, jer sindrom podrazumijeva lijek. Koji je, ako smijem pitati, lijek za gledanje stvarnosti, osjećanja tri mjeseca kako je nekome kome je oduzeta čovječnost? No, zahvaljujem Bogu za moje iskustvo u Indiji i za moje razočaranje. Istina je dar, teret i odgovornost. I mislim to dijeliti.

Ovo je priča koju ne želite čuti kada me pitate o Indiji. No, to je priča koju trebate znati".

Danas.hr