Podijeli članak

Kada su prije 13 godina Mateja i Tomislav prvi put kročili u zajednicu Cenacolo, ni slutili nisu da će jednog dana biti obitelj, piše Večernji list BiH. Oboje su bili mladi, zaglavili su u problemima, a u zajednicu su ušli na nekoliko dana, nekoliko mjeseci ili najviše godinu. Samo dok se ne “očiste” i da bi smirili obitelji koje su ih upozoravale da im je potrebna pomoć. Mjeseci su postali godine te danas, 13 godina poslije, to dvoje mladih živi normalan obiteljski život. I dalje su dio zajednice Cenacolo. Trenutačno žive u stanu koji se nalazi u sklopu ženske kuće u Međugorju.

Ponosni su roditelji 4,5-godišnje djevojčice i jednomjesečnog dječaka. Djecu odgajaju u katoličkom duhu, a na njihovu putu vodi ih Bog koji ih je, kako kažu, spasio od problema u koje su upali još kao djeca. Iako su prvi dani u zajednici bili teški za oboje, danas, s odmakom od 13 godina, kažu da ih je ulazak u tu zajednicu spasio i odredio im budućnost. Mateja je dijete rastavljenih roditelja, s problemom ovisnosti susrela se još na pragu srednje škole, a u zajednicu je ušla s 19 godina. Dok uz čaj sjedimo u njihovu domu u Međugorju, Mateja se prisjeća tih dana. 

S trave na teže droge

Sve je počelo jako rano. Priče svakoga od nas dosta su slične. Promjene, srednja škola, traženje sebe i pubertet na neki način doprinesu svemu tome. Droga, koja se dogodila meni ili mladima koji žive ovdje u zajednici, ne dogodi se sama po sebi. Nije to štapić sudbine koji nekoga izabere da bude ovisnik. Postoje ljudi koji, valjda, imaju neke predispozicije za to, ovisno o situaciji koju su doživjeli, kako su se suočili s njom. Ono što mogu reći za sebe i svoj život prije droge jest da sam odrasla s mamom i sestrom. Moji su se roditelji rastali jako rano. Tijekom cijelog odrastanja sve je bilo redovito, išla sam u školu, glazbenu školu, na ples... oca sam viđala vikendom. Sve se činilo u redu. I to je funkcioniralo tako kako je – počinje priču Mateja. Ipak, danas kaže da je sve to na nju ostavilo traga.

"Poslije sam u zajednici često preispitivala što me dovelo do ovisnosti, a onda shvatila da je rastava mojih roditelja ipak imala utjecaja na mene, puno više nego što sam toga i sama bila svjesna ", kaže Mateja. Dodaje da je odgoj u obitelji bio takav da se o problemima nije razgovaralo, i to je velika pogreška.

"Takav je odgoj u većini naših obitelji i smatram da to treba mijenjati. O problemima se treba razgovarati kako bismo ih rješavali, a ne kako bi se oni gomilali ",  kaže ova mlada majka. Kad je riječ o ovisnosti, kao i kod većine drugih sa sličnim problemom, i kod Mateje je to počelo pušenjem “trave” iza škole, bježanjem s nastave… Tada je to za nju, ističe, bio lakši put. Za sebe kaže da se nikada nije znala suočiti s problemima. Već se moglo primijetiti već u školi, dobila bi negativnu ocjenu i roditeljima bi to prešutjela. Nakon osnovne Mateja je krenula u srednju školu u svom rodnom gradu u Hrvatskoj te je morala ponavljati razred. Budući da je živjela s majkom, a otac je radio u drugom dijelu države, nakon neuspjeha u školi roditelji su joj pokušali pomoći promjenom grada i društva.

"Tako sam se ponovno upisala u prvi razred srednje škole, samo ovoga puta u gradu u kojem mi živi otac. To mi je isto bila velika patnja. Sve novo, promijenilo se sve, osim mene. Našla sam društvo koje mi je tada odgovaralo pa smo s “trave” polako prelazili na teže droge. Zbog svega toga nastavili su se problemi u školi. Otac je pokušavao pomoći, borio se, ali nije išlo ",  nastavlja Mateja. Dodaje da je kap prelila čašu kada je njezin otac počeo sumnjati što se događa.

"Kod mene je u svemu tome bila Božja ruka. Otac je jedne noći ušao u moju sobu, nisam bila doma i svašta je našao. Nazvao je mamu i dogovorili su se da ću ići u zajednicu. Otišli su na prvi kolokvij, meni nisu ništa govorili, nego su me za nekoliko dana pozvali na razgovor. Došli smo k mami i tada su oboje rekli da trebamo razgovarati, da znaju u kakvim sam problemima i da oni uzimaju moj život u svoje ruke. Koliko me to s jedne strane probolo, toliko mi je laknulo što ne moram više lagati. Rekli su mi da trebam ići u zajednicu. Tada mi to nije zvučalo tako strašno. Mislila sam da ću tamo biti nekoliko mjeseci dok se ne priberem ",  kaže Mateja. U zajednicu, u kuću u Vrbovcu, ušla je 2. prosinca s 19 i pol godina. 

" Sjećam se da mi je to tada bio potpuni poraz. Pomislila sam kako se, baš kada je život preda mnom, moram iz njega isključiti. No, već po ulasku u kuću počela sam mijenjati mišljenje. Prvo što me se dojmilo bilo je da su sve djevojke koje sam tamo zatekla izišle iz teške situacije, ali nekako su bile nasmijane, mirne... I sama sam željela biti takva ",  nastavlja svoje svjedočanstvo. U Vrbovcu je ostala dvije godine, zatim je godinu i pol živjela u kući u Međugorju pa potom opet dvije godine u Vrbovcu, gdje se rodila ljubav prema njezinu današnjem suprugu Tomislavu.

Bilo je to vrijeme kad je Mateja trebala napustiti kuću jer je tu provela sasvim dovoljno vremena koje je potrebno za iscjeljivanje rana. No ostala je kako bi pomogla djevojkama koje su tada ušle u zajednicu da se prilagode. Tomina priča je nešto drukčija od Matejine, on nije dijete rastavljenih roditelja, a u zajednicu je ušao nešto poslije, s 24 godine. I kod njega je, kao i kod Mateje, ključnu ulogu odigrala obitelj koja je uvidjela problem te mu otvaranjem vrata zajednice Cenacolo pokušala pomoći. I uspjela je. Puno njegovih prijatelja iz tadašnjeg vremena nije bilo te sreće, mnogi od njih i danas su teški ovisnici, a neki više nisu živi. Na pitanje jesu li pri ulasku u zajednicu mogli zamisliti da će se tu zaljubiti i osnovati obitelj, Mateja kaže da se tome potajno nadala. Opisala nam je i kako je sve izgledalo. Nakon što su se upoznali i zaljubili u kući u Vrbovcu, morali su proći razna iskušenja kako bi uvidjeli je li njihova ljubav prava.

" Ono što je u zajednici specifično jest to da, kad se zaljubiš, nije kao vani, nego sve ide postupno kroz molitvu. Prvo je on napisao pismo o tome što osjeća pa ja njemu. Onda smo za to molili. Pa su njega prebacili u drugu kuću da se jedno vrijeme ne vidimo. Sve kako bi se pročistilo ono što osjećamo jedno prema drugome. Ali te emocije nastavile su rasti, a nismo se mogli ni vidjeti ni čuti, samo dopisivati. U tim odricanjima sazrijeva se i nauči kontrolirati emocije ",  kaže Mateja. Nakon tog iskušenja otišli su zajedno u mješovitu kuću u Italiji, gdje su bili godinu dana i bolje se upoznali. Nakon toga odlučili su se vjenčati. Bilo je to malo vjenčanje u kući u Vrbovcu, tamo gdje su se upoznali, u krugu obitelji, prijatelja i članova zajednice. Sestra Elvira, koja je osnovala zajednicu Cenacolo, za sve mlade bračne parove koji se vjenčaju u toj zajednici ima novu kušnju. Naime, nekoliko mjeseci nakon vjenčanja trebaju živjeti u kamp-kućici u Italiji. 

" Sve to ima razloge. U kamp-kućici nemate kamo pobjeći kad se posvadite. Život u tom malom i skučenom prostoru uči vas razgovarati i rješavati problem ",  objašnjava nam Mateja i dodaje kako ni danas, nakon više od pet godina braka, ne razmišljaju o tome trebaju li napustiti zajednicu.

"Kao obitelj pronašli smo se ovdje u zajednici i imamo dvoje djece. Živimo život kao i većina ljudi vani, nismo više ograničeni na pravila kao kad smo tek došli. Samo što smo svoj život stavili na raspolaganje zajednici koja nam je pomogla. Imamo mobitel, radio, televiziju, ali sve to koristimo umjereno. Sestra Elvira uvijek nas je odgajala zdravo, a ne ekstremno ",  nastavlja Mateja.

Nemamo luksuza

Pitali smo ih i kako izgleda njihov radni dan. Tomislav radi s dečkima u muškoj kući koja je udaljena nekoliko kilometara od ženske. Oko 8.30 sati odveze djevojčicu u vrtić, potom ide u mušku kuću, tamo ima obveze te između 17 i 18 dolazi kući. Mateja je u ženskoj kući, brine se o djeci i pomaže u svakodnevnim aktivnostima. Nekoliko puta godišnje posjećuju svoje obitelji. 

" Živimo normalan obiteljski život, samo u jednom drukčijem i mirnijem okruženju. Ovdje je ozračje miroljubivo. Živi se uz molitvu i poštivanje. Naša djevojčica ne poznaje drugo. Druži se s djevojkama iz zajednice kao da su nam susjede. Ide u vrtić, na ples, engleski....".

Kao i sve druge obitelji, ponekad iziđu na pizzu ili neki izlet, ljeti na more. No, nekih nepotrebnih užitaka i luksuza nema. Trenutačno je u zajednici u Međugorju 50 mladića i 12 djevojaka. Kuće su odvojene i svi imaju svoje obveze. Iako su se prije toj zajednici uglavnom obraćale obitelji mladih koji imaju problem s ovisnošću o drogi, danas pomoć sve više traže oni koji su upali u probleme zbog kockanja, alkohola ili ovisnosti o internetu.

U zajednicu ulaze i s 45, 50 ili više godina. Dolaze i mladi na samo mjesec dana. Nisu ovisnici o drogama, alkoholu… ali žele promijeniti život, žele biti nešto drugo… jer to je, na koncu, i misija zajednice Cenacolo.