Podijeli članak

Siniša Kovačić jedan je od najuspješnijih hrvatskih novinara te dobro poznato lice s malih ekrana. Ovaj nekadašnji glavni ravnatelj HRT-a, a današnji glavni urednik Hrvatske katoličke mreže na svojim plećima nosi gotovo 25 godina iskustva u različitim novinarskim branšama. 

Svoja znanja i iskustva Kovačić nastoji prenijeti predavanjima mladim novinarima i medijskim djelatnicima, budućim kolegama. Tako već niz godina predaje na nekoliko kolegija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje kroz primjere iz iskustva nastoji studentima prenijeti osnovna novinarska znanja. 

Sa Kovačićem smo razgovarali o njegovim prvim novinarskim koracima, položaju novinara, ali i zaokretu u karijeri te prelasku u vjerske medije. 

Kada se rodila Vaša ljubav prema novinarstvu? Kada ste znali da se želite profesionalno baviti ovim poslom?

Još za vrijeme srednje škole počeo sam raditi na Radiju Dravi, koja je tada bila divlji radio. Jednog popodneva kada sam radio u šihti zakucala je policija i inspektori na vrata. Mi im nismo htjeli otvoriti nego smo otvorili eter i počeli pozivati slušatelje da nas dođu braniti. Nastala je pobuna i odjednom se u roku desetak, petnaest minuta okupilo jako puno ljudi ispred našeg radija i na neki način su spriječili zatvaranje radija i omogućili Radio Dravi da dobije koncesiju za gradski radio u Koprivnici, mom rodnom gradu. Ponesen tom atmosferom, zapravo tom sviješću kako jedan mali čovjek, srednjoškolac, gimnazijalac može utjecati na promjene u društvu rodila se ta ljubav prema novinarstvu i poticaj da zapravo koristimo medije za to da budemo u funkciji javnosti i pomažemo običnim ljudima.

Koliko se novinarstvo promijenilo od vremena kada ste Vi bili na početku karijere i danas?

Novinarstvo se prije svega promijenilo tehnološki, drukčije se shvaća i radi danas. Tada je bilo puno manje tehničkih mogućnosti bavljenja novinarstvom i nije bilo toliko uplita i dodirnih točaka sa PR-om. Nije bilo toliko raznoraznih tržišnih i ideoloških pritisaka na novinarstvo kao što to ima danas. Danas opet svjedočimo situaciji da pravo novinarstvo, ono istraživačko izumire pod pritiskom produktivnosti i hiperprodukcije novinara s jedne strane, a s druge strane pod građanskim novinarstvom,  jer danas svatko može biti novinar. Danas ne samo da svatko može biti novinar nego mi nemamo jasne kriterije kako se postaje urednik te imamo raznorazne lako dostupne sadržaje, uređivane po kriterijima koji nemaju veze sa profesijom i novinarstvom u svojoj biti.

Što Vas je nagnalo da napravite zaokret u karijeri i odstupite s mjesta ravnatelja HRT-a i preuzmete posao u Hrvatskoj katoličkoj mreži?

Nikada nisam odstupio, samo sam odradio mandat vršitelja dužnosti glavnog ravnatelja i odlučio da se više neću kandidirati jer sam procijenio kako ne bih mogao sa svojim znanjem i sposobnostima dobiti političku podršku koja je bila neminovna za ostanak na čelnoj poziciji. S druge strane vratio sam se u redakciju jer smatram da jednom novinar je uvijek novinar i nakon faze ponove adaptacije u samoj redakciji dogodio se poziv da se kandidiram za glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže. Tu  sam prije svega prepoznao jedan novi izazov kako bih sva svoja menadžerska znanja koja sam stekao i novinarska znanja pokušao kanalizirati  prema podizanju nečega što je meni jako blisko, a vezano je za nešto što je jako posebno, a to je zapravo vjera. 

Koja je osnovna razlika između rada u svjetovnim i vjerskim medijima?

Razlike ne bi trebalo biti, svi bismo trebali biti na istoj strani, strani istine. Nažalost, svjetovni mediji su se tu pogubili i tu su očigledne manipulacije sadržajima, opremom teksta, iznošenjem vrijednosnih sudova, vrijeđanjem, aktivizmom i sličnim. Dok bih za katoličke medije rekao da su pravi čuvari osnovnih i temeljnih vrijednosti novinarstva. Na primjer imate niz katoličkih medija koji i danas njeguju sve novinarske žanrove, poglavito tiskani katolički mediji. I dalje imate kolumne, komentare, feljtone, crtice i sve ono što je zapravo novinarska struka. Također, imate poplavu svjetovnih medija koji trče za senzacijom, bore se za klikove, bore se za komercijalne oglase te nemaju nikakve kriterije, usuđujem se čak reći ni etičke u obradi nekih tema. 

Novinarstvom se bavite gotovo 25 godina, što je ono što Vas drži motiviranim za nastavak rada? 

Svaki novi uspjeh u smislu utjecaja na živote malih ljudi čini me motiviranim. Mediji su strašno moćni i mi zaista možemo riješiti probleme. Kada vidite da ste vi bili kotačić ili glavni motor rješavanja nekog problema to vam zapravo daje motivaciju da se i dalje bavite tim poslom. Zato se i kaže da je novinarstvo korektiv društva jer često te anomalije koje isplivaju na površinu javne politike ne vide, ne stignu se njima baviti, prešućuju ih i novinari i mediji su tu da te anomalije ispravljaju, upozoravaju na njih i štite interes opće javnosti, a u konačnici malog čovjeka.

Kakav je po Vašem mišljenju položaj mladih novinara?

Mladi novinari imaju strašnu perspektivu jer će moći u idućih nekoliko godina trasirati medije i sudjelovati u toj transformaciji medija iz onih koji zloupotrebljavaju svoju funkciju prema onima koji će zaista poštivati sve zakonske obveze i profilirati se u konačnici u ono što mediji trebaju biti, a to su čuvari slobode govora i demokracije.

Kako komentirate akciju “Novinarstvo ne damo“, smatrate li je opravdanom? 

Ako gledamo povod toj akciji onda se možemo svi složiti da je tu bilo nekih dobrih inicijativa, ali opet s druge strane ako pogledate kako je proveden taj prosvjed onda dolazite do činjenice da je bio zakrčen sa jako puno zahtjeva, da nitko od javnosti danas uopće ne zna ponoviti koji su to zahtjevi bili te je politiziran. Političke stranke su iskoristile taj prosvjed za osobnu promociju, promociju osobnih stavova, a to nije dobro i to organizatori nisu smjeli dopustiti.  

Koliko je zapravo teško biti nepristran novinar u današnjem svijetu?

Potrebno je prvo definirati pojam što je to zapravo nepristranost jer imam osjećaj da se javlja problem te da nismo pošteni u ocjeni što je to zapravo nepristrano novinarstvo. Svaki novinar bi trebao biti objektivan i uravnotežen u bilo kakvom izvještavanju, a novinarstvo bi se trebalo lišiti bilo kakvog aktivizma i kritizerstva, a više se posvetiti objektivnom i činjeničnom kritiziranju procesa da bi u konačnici oni na koje se odnose te kritike ih uvažili i naravno korigirali. 

Razgovarala: Jelena Pervan