Podijeli članak

Oko 900 radnika mostarskoga Aluminija mjesecima proživljava poslovnu i životnu kalvariju i taj se nekadašnji gospodarski div nalazi na koljenima, praktično pred gašenjem.

Za sudbinu strepi oko 40 tisuća osoba koje su na izravni ili posredni način vezane za posrnuloga gorostasa. Naravno, nitko ne očekuje da se nagomilani problemi riješe nekim čarobnim štapićem, ali bi pristojno bilo da se vlast u Sarajevu makar ozbiljno i strateški posveti ovom kompliciranom i osjetljivom problemu.

Stručnjaci se slažu da bi prodaja Aluminija bila to spasonosno rješenje, no, tu slamku spasa odavno već nitko službeno nije ponudio.

Privatizacija

Da paradoks bude veći upravo ovih dana je na račun konzultantske kuće, američke tvrtke, Deloitte Touche, leglo nekoliko stotina tisuća dolara za usluge uspješne prodaje Aluminija i to Švicarskoj kompaniji Glencor. Obradovali su se i neki ljudi iz FBiH koji su zastupali tu konzultantsku kuću jer su dobili svoj dio kolača.

Pomalo se zaboravilo, ali nekadašnji mostarski gospodarski div je praktično bio prodan i to kada je bio na poslovnom olimpu, s možda i najvećim profitom u cijeloj regiji. Tada je Aluminij Mije Brajkovića svima bio zanimljiv i atraktivan. Vlada FBiH, na čelu s premijerom Ahmetom Hadžipašićem i dopremijerom Draganom Vrankićem na temelju zasebnog Sporazuma kojeg je odobrio i Federalni parlament, još 2007. godine je pokrenula proces prodaje Aluminija i u tu svrhu je angažirana međunarodna konzultantska kompanija Deloitte Touche. Nakon provedenih tendera Aluminij je praktično bio prodan najpovoljnijem ponuđaču, Glencoru, koji je već uvelike poslovao s Aluminijem. Švicarci su se obvezali uplatiti oko 200 milijuna dolara, a zauzvrat su tražili jamstvo od Vlade FBiH odnosno koncesiju za izgradnju 100 malih hidrocentrala kako bi trajno riješili goruće pitanje opskrbe električnom energijom.

Negdje je iznenada nastao spoj i posao nije ipak uspješno skončan. Na misteriozan i na nikada do kraja razjašnjen način nova Vlada premijera Nedžada Brankovića je ubrzo naprasno raskinula Sporazum, odnosno Ugovor o prodaji Aluminija. Dakle, posao je propao, a Deloitte Touche je nakon brojnih sudskih procesa i odluka konačno dobila svoju lovu. Danas ozbiljnog kupca nema. U kuloarima se uvijek spominju neke fantomske ruske kompanije, međutim, službenih ponuda nema.

Teško stanje

Stanje u Aluminiju se svakoga dana komplicira, dugovi dostižu astronomske cifre i oni nemilosrdno rastu, a poslovna perspektiva strmoglavo se urušava. Očajnički i po tko zna koji puta se oglasila uprava kompanije:

”Uprava Aluminija potvrđuje činjenicu da je stanje u kompaniji izuzetno teško s čim su upoznate sve razine vlasti u državi, od Vijeća ministara, preko entitetske i županijske, do gradske vlasti, kao i čelnici Vanjskotrgovinske komore BiH i Gospodarske komore FBiH, te cjelokupna državna vlast u Republici Hrvatskoj i međunarodni čimbenici u BiH, i to visoki predstavnik međunarodne zajednice i voditelj Izaslanstva Misije Europske unije. Razlika u odnosu na prethodni dopis jest činjenica da ugovor s Elektroprivredom HZHB za opskrbu električnom energijom imamo do ponedjeljka, 15. listopada, a mi dotad nastavljamo s upornim traženjem konkretne reakcije iz Vlade FBiH, odnosno od svih koje smo s ovim upoznali. Napominjemo kako Vlada nikada nije realizirala obveze iz Aneksa br. 8 na Sporazum između Vlade FBiH i Aluminija, a čijom se realizacijom Aluminij ne bi ni našao u ovoj situaciji. Stanje moramo nazvati krajnje alarmantnim, jer ako bi konkretna reakcija izostala, scenarij gašenja pogona postaje neminovnim”.

Vlada FBiH vlasnicom je 44 posto dioničkoga kapitala u Aluminiju, mali dioničari također 44 posto, a Vlada Republike Hrvatske preostalih 12 posto. Mostarska tvornica ima 900 zaposlenika, a uzevši u obzir djelatnike Aluminijevih kooperanata u BiH i u RH, čak 40 tisuća ljudi ovisi o njezinu postojanju.

Što se događalo

Podsjećamo formalni postupak privatizacije ”Aluminija” d.d. Mostar započet je početkom 2007., s tim da su Vlada Federacije BiH i ”Aluminij” d.d. Mostar izvršili izmjene Sporazuma, po kojima je odlučeno da se 88% kapitala proda na objedinjenom tenderu, a ne da se, kako je prvobitno bilo utvrđeno Sporazumom, prodaju posebno dio državnog kapitala od 44% i dio nenominiranog kapitala od 44%.

Krajem travnja 2007. Komisija koju su činila tri predstavnika Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH, dva predstavnika ”Aluminija” d.d. Mostar i jedan član Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanske županije, razmotrila je osam ponuda koje su stigle: Glencor internacional, Švicarska, En group, Velika Britanija, Konzorcijum UAB Ukio banko investicione Grupe, Litva, Aluminium Konin-Impeksmetal, Poljska, Vedanta Resorsis, Indija, Mytilineos Aluminium de Gric, Grčka, Konzorcijum FEAL, Široki Brijeg, Aluflekspek Zadar, Dalekovod Zagreb, Hindalko industries Indija, Konzorcijum Internacional mineral resorsis, Velika Britanija, Trimet Aluminium Njemačka. Već u lipnju 2007. Komisija je izabrala 4 kandidata koji su ušli u uži izbor: švicarski Glencor, indijski Vedanta risorsiz, grčki Mitilineos Aluminijum i britanska En plus grupa koju je kupio ruski Rusal.

Četiri odabrane kompanije su mogle u razdoblju od 11. lipnja do 13. srpnja 2007. obaviti takozvano dubinsko snimanje poslovanja u „Aluminiju” d.d. Mostar, a krajnji rok za dostavljanje konačne ponude za kupovinu je bio 5. rujna 2007. Komisija je odlučila da odabrani ponuđači mogu formirati konzorcij s jednim ili više ponuđača koji nisu ušli u drugi krug, a koji su proizvođači ili prerađivači aluminijuma. Nakon podnošenja tzv. obavezujućih ponuda, u uži izbor su, odlukom Komisije iz studenog 2007. ušla tri ponuđača: Glencor, Feal i Dalekovod d.o.o., kao i En+grupa i Mytilineos holdings SA.

U prosincu 2007. Vlada Federacije BiH je Odlukom utvrdila redoslijed i praktično odabrala Glencor. Svjedoci tvrde da je to zapravo bio i odabir tadašnjeg direktora Mije Brajkovića.

Nažalost ta su vremena davno prošla. Danas je Aluminij očigledno u raljama bezočnog političkog razračunavanja s najviših razina. Ako su i približno istinite špekulacije da se vrh SDA preko Vlade FBiH kao sredstvom i Aluminijem zapravo želi osvetiti Draganu Čoviću i njegovom HDZ-u BiH zbog nekih njegovih poteza onda je to već moralno dno i beznađe za 900 nedužnih ljudi.

Tko to ima pravo zbog politike ugasiti neku kompaniju i oduzeti kruh radnicima i njihovim obiteljima. Aluminij je sada po svemu hercegovački Uljanik i za njegov spas, ako već nema kupca, se čak treba usvojiti i ”lex Aluminij”. Na Vladi FBiH je da pokaže korektnost i umijeće, uostalom ubrizgavali su milijune i u privatne kompanije, pa nema opravdanja da to ne urade i u tvrtku u kojoj su gotovo polovični vlasnici. U toj Vladi sjede u foteljama i hrvatski ministri.

Dnevni list