Podijeli članak

Mladen Kokošar student je prve godine Magistarskih studija u Sankt-Peterburgu. Kokošar studira režiju za performanse, festivale i blagdane. Osnovne studij je završio je u Sarajevu, Filozofski fakultet, Odsjek za teatrologiju i svjetsku književnost. Po završetku studija Kokošar je dobio stipendiju i otputovao na magistarske studije, u svom tekstu za pogled.ba piše o svom viđenju ovog grada u Rusiji. 

Grad Bijelih noći. Sankt Peterburg                                                                  

Peterburg jutro – ja sam ga prvi put ugledao kroz maglovito staklo kroz koje je izgledao kao grad utopljen u nadahnute Puškinove poeme, u snove jednog glazbenika, pjesnika ili arhitekte; prvo – očima djeteta: razigravajući među nogama jesenje lišće u Ljetnoj bašti (izmedju Neve i Mihajlovskog zamka), a potom očima dječaka: u kristalo-plavim očima djevojke, u mirisu breza i mimoze u kosi, I, na kraju, kao odrastao čovjek: razmišljajući o riječi, nebu, pomalo smrti, Ljermontovu, ruskom futurizmu, Maljeviču. U alejama, pokisle koži i mirisu svježeg zraka htio sam da uhvatim leptira u letu – tada sam doživio Peterburg kao u snovima, pjesmama, u morima, u morima.

I dok sam sabirao svoje emocije, u glavi mi se pojavila misao da veliki gradovi, ako hoće da budu veliki, ne smiju da imaju samo svoje svijetle, nego i svoje mračne strane i trenutke. Zato je Peterburg veliki grad – zato što u sebi ima i ženu i muškarca, podjednako, i tamu i svjetlo… i Bijele noći.

U čuvenim bijelim noćima – koje nose beskrajno nadahnuće umjetnika, sa tim nikad ne zalazećim suncem, u kojima se grad iznova i iznova topi u mislima i osjećajima prolaznika – uvidio sam peterburške svijetle trenutke. Bijele noći u Peterburgu nisu samo svojstvena vremenska pojava koja se događa u junu i julu, već one u sebi nose i lirizam i dramatizam Dostojevskog, jesenjsku maglu stihova Majakovskog i vječno upamjanutije melodija Čajkovskog. Na kraju sutona, u još vidnom suncu, u ponoć, kao da smo dotakli vječne ideje istine, ljubavi i slobode. 

Sve monumentalne građevine (Crkva Krista Spasitelja, Kazanski sabor, Petro-Pavlovskaja krepost, Isakijevski sabor, Ermitaž, Dom knjiga, Muzej sUvremene umjetnosti, Ruski muzej, Mihajlovski zamak, Petergof, Pavlovsk) i slike na ulicama – na licima ljudi oslikanih u bojama renesanse, izvajanih od gline u klasicizmu, ukraden osmijeh romatizma – sve to ukazuje na nezaustavljivo kretanje kroz razne epohe, kroz vrijeme koje teče nevjerovatnom brzinom, dok ti stojiš i razgledaš. I u tom razgledanju odjednom tišina počinje da cvijeta. Tišina – koja je ostvarena u dodiru sa gradom, kao pauza između dvije note koja govori više od hiljadu riječi, kao djetetov prst koji u tišini ukazuje na cvijet, kao miris Neve, doživljaj unutrašnje svjetlosti, kao muzika, kao Jesenjin.

Sve u gradu utječe jedno u drugo, i nikad ne možeš znati tu liniju koja razdvaja. Dan, jutro, večer – kada ugledaš kandelabre kao svice na Marsovom polju, miris smrti koja najavljuje život i buđenje duhova Peterburga – na Dvorskom trgu, keju Gribojedova, Nevskom prospektu ili Spaskoj ulici. I kada nailaziš kroz sva ta mjesta svako od njih ima svoje vlastite duhove koje ih hrani – Petra Velikog i Ekatarinu Drugu, u Ermitažu, na Dvorskom trgu, Gribojedova šetajući svojom ulicama u plaštu od tila i šeširom od zečije dlake, Dostojevskog po Nevskom prospektu, kako žuri da sakrije novac ispod kamena, dok je prije toga ubio babu u ulici Spaskoj, broj 36, zdanje na lijevoj strani, drugi sprat, visoka vrata na kojima je napisano – „ovdje počinje nova povijest, povijest postupnog obnavljanja čovjekovog, povijest njegovog postupnog preporoda, postupnog prelaza iz jednog svijeta u drugi, upoznavanje sa novom, potpuno nepoznatom stvarnošću.“ I u toj rečenici kao da sve postaje drugačije, novo, kao da se sve mijenja i transformira.

Ali, naiđu trenuci kada poklope one svijetle, kada upoznaš mračni dio Peterburga – njegovu mračnu usnulost, slijepe ulice, pružene ruke sa kovanicama. I sve stane – i umjetnost. I sva zvona na Nevskom prospektu se oglase. Kao da je odjednom prozvučao Mocartov Rekvijem. Kao da je grad htio da zaboravi sebe i pobjegne negdje daleko.

Ali Peterburg je takav – u dualizmu preobražen, najavljuje vječnost i ljubav. U tom vrtlogu, između divnih snova i bunila, mraka i svjetlosti, djeteta i čovjeka, žene i muškarca, Boga i đavola krije se Peterburg – u sredini sjedi i čeka na sljedećeg čovjeka iz daleka kojem će ponuditi ili sve ili ništa. To ne zavisi od Peterburga, već od njega – putnika.

Mladen Kokošar